Po presudi Međunarodnog Suda pravde, potvrđeno je da su snage bosanskih Srba u Srebrenici u julu 1995. počinile genocid koji je Srbija najpre propustila da sprječi, a zatim i da kazni i izruči Tribunalu njegove počinioce, na čelu sa Ratkom Mladićem.
Često se može čuti kako političari puno govore, samo da ne bi ništa kazali. Čak i kada istina ne bi uglavnom bila sasvim suprotna od uobičajenog mišljenja u društvu, lako bi se moglo zaključiti da u odnosima neke (male) države sa NATO, Evropskom unijom, Sjedinjenim državama, Rusijom, Turskom, Japanom, i drugim zemljama od značaja, zainteresovanim za bezbednost i izgradnju države u BiH, ne bi smelo da bude previše slobodnog mesta za olako davanje dvosmislenih izjava, koje bi ostavljale prostor za nesigurnost i različita tumačenja.
Sve je počelo sasvim naivno i reklo bi se, očekivano. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, vlasnik svih šuma, pašnjaka, štala, sela, gradova i zaseoka u Srpskoj, nije mogao tek tako da se pomiri sa činjenicom da više nije i premijer.
Posljedice činjenice da se u jednom danu u Potočarima ukopava 613 žrtava genocida, a u Doboju slavi čovjek koji je odgovoran za to, nesagledive su za bosanskohercegovačku društvenu stvarnost i demokratsku perspektivu ovdašnjeg društva.
Više od dvije trećine građana BiH nezadovoljno je ekonomskim, političkim i institucionalnim sistemom - rezultati su istraživanja Evropske banke za obnovu i razvoj pod nazivom "Život u tranziciji".