Vladajuća koalicija nam je na primjeru najviših inistucija vlasti u državi – Vijeću ministara BiH i Parlamentarne Skupštine BiH dokazala da je hronično nesposobna da odgovori zahtjevima koji su pred njima” navodi se u saopštenju Centara Civilnih inicijativa (CCI) povodom prezentacije rezultata rada dviju “ključnih” institucija za državu – Vijeća Ministara i Parlamentarne skupštine BiH.
Sve češće možemo čuti izraze demokratsko, civilno ili građansko društvo, treći sektor i nevladine organizacije. Postavlja se pitanje šüta je to, öčemu služi, "da li radi" i kako se u svemu tome snaći? Nakon pada komunizma i građanskog rata, nastupile su okolnosti i sistem u kojima ne postoji "kolektiv", radnike ne šütite radničöki savjeti, ne postoji samo jedan, partijski, sindikat, nema kolektivizacije sela i zemljoradničkih zadruga socijalističkog tipa, a država nije u stanju da brine o sebi, a kamoli o narodu. Na sceni je poredak koji više liči na autoritarnu anarhiju, karakteristika ovakvog poretka je da je svaki pojedinac zainteresovan samo za sebe, uz istovremeno poltronstvo i podređenost interesima "gornjih", nego na demokratiju zapadnog tipa, mada ga tako zovu.
Svjedoci smo potpune nemoći i obezglavqenosti omladine i njenih patetičnih pokušaja da progovori i kaže da još nije nestala sa ovih prostora. Kako stvari stoje jedina korist, pokoljenjima i čovječanstvu koje tek dolazi, od omladine RS biće ona koju će imati arheolozi i istoričari u svojim pokušajima da otkriju istinu o tome ko je brže izumro na prostorima RS: dinosaurusi ili omladina. O psihičkom stanju "budućnosti" RS dovoljno govore i plakati "MI TO MOŽEMO prepravljeni u MITOM MOŽEMO.
Skoro dvanaest godina nakon Dejtona diskurs međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini dominira javnom sferom kada je riječ o ključnim odlukama vezanim za zemlju kojoj se kao jedina šansa oporavka i dugoročne stabilnosti nudi zajednica svih Evropljana. Ta ista Evropa može se posmatrati i kao tvrđava u koju samo odabrani imaju pristup, ali i kao san o Evropi, zavodljivo obećanje boljeg sutra bez problema, siromaštva, korupcije i granica. Zajednička osobina diskurzivnog konstruisanja nove evropeizacije u gotovo svim tranzicijskim zemljama jeste paradoks postmoderne nejasnosti (Busch i Krzyzanovski, 2007), gdje je niz preduslova za ulazak u EU prilično proizvoljan, a upravo ta nova evropeizacije predstavljena je kao putovanje sa jasno definisane tačke polaska ka jedinstvenoj i jednako tako definisanoj tački dolaska (Fairclough, 2005:4).
Mnim nešto ovih dana, a sve u svjetlu raznoraznih rasprava na temu vjere i religioznosti, otkad je to, rođo, religija privatna stvar pojedinca?Buljuci neopjevanih budala, ali bogami i izguslanih javnih ličnosti, već više od dekade iznose nam, kako je eto religija privatna stvar pojedinca. I to govore sa takvom sigurnošću, da je to nevjerovatno. E, pa nije privatna stvar! Nije, niti je kad bila, a kako stvari stoje neće ni biti. Druga stvar je upražnjavanje pojedinih vjerskih rituala.
Prosječan, se tako, sam u svojim očima ne identifikuje sa bilo čim. A to je porazno. Njegov identitet je poprilično vodenasta kategorija, koja mijenja oblik u zavisnosti od okolnosti i kako to drugi hoće. On se ne doživljava, on preživljava. Animalnost je dominantna kategorija. Dakle , u sebe, na sebe i pod sebe.
1. Treba biti državotvoran. Ako ko šta kaže protiv države, reći mu da je fašista, desničar, nacionalista (zavisno od konteksta), antidemokrata, sluga stranih sila (od obližnjih - pa preko evropskih i američkih), reći mu da je agent KOS-a i slično.
Mnogi pišu knjige. Žele, valjda, ostaviti nešto iza sebe i, onda kad ih više ne bude, živjeti u njima. Nisu im dovoljna sjećanja njihovih prijatelja i onih koji su im govorili "ti".