RiTE Ugljevik je godinama bio stub energetske stabilnosti Republike Srpske. Ali, dok su dimnjaci slali pare na vis, duboko ispod površine kopalo se nešto drugo: nesigurnost. Arhitekti sistema nisu dovoljno pažljivo vodili računa da je rudnik srce proizvodnje podložan upravljanju koje je izvana regulisano. Kada se pravo na ključni rudarski resurs ležište „Istok 2“ formalno prebacilo van ruku preduzeća, počeli su se javljati prvi znaci: proizvodnja je varirala, troškovi su rasli, a radnici su sve češće osjećali da su figuranti u igri većih aktera.
U oktobru 2025., kada je ugovor o koncesiji iz 2013. ponovno dospio u žižu javnosti, jer su pregovori o otkupu dobili konkretan oblik, radnici su odlučili da neće čekati dok sistem “riješi sam sebe”. U tački zamrznutog pogona, štrajk je postao sredstvo da se zaštiti ono što je godinama zanemareno: prava radnika, kontrola nad izvorom i egzistencija lokalne zajednice.
Radnici na kapijama, sindikat ogorčen, a Vlada Republike Srpske pokušava da ugasi požar koji je, kako mnogi u Ugljeviku kažu, tinjao godinama.
“Nećemo nazad dok ne dobijemo garancije. Ne živimo od obećanja, nego od uglja”, kaže za BUKU Dragan Sarić, jedan od rudara
Radnici RiTE Ugljevik ušli su u štrajk 31. oktobra 2025. godine, nakon što su propali višemjesečni pokušaji da se ispune obećanja koja su davana od proljeća.
U sindikalnom dokumentu navodi se sedam zahtjeva, a najvažniji među njima je vraćanje koncesije za rudarsko polje “Ugljevik–Istok 2” u vlasništvo RiTE-a. Koncesija, koja je prije više od decenije dodijeljena privatnoj kompaniji “Comsar Energy RS”, sada je postala simbol sveg nezadovoljstva.
Radnici tvrde da RiTE, iako formalno proizvodi struju, više nema pristup dovoljnim količinama uglja, jer je najveće i najkvalitetnije ležište izvan njihovih ruku.
Drugi zahtjevi odnose se na smjenu sadašnje uprave RiTE Ugljevik, isplatu zaostalih doprinosa i prava, ostavku resornog ministra energetike i rudarstva RS petra Đokića, dugoročno rješenje statusa koncesije,ulaganja u rudarsku opremu, stabilnost zaposlenja,
Štrajk je odmah doveo do potpunog gašenja proizvodnje i izbacivanja termoelektrane iz pogona, što je prouzrokovalo i prekid isporuke električne energije u sistemu.
“Već danima smo bez grijanja. Dijete više i ne šaljem u školu.Sreća je da kod kuće imamo peć na drva, pa ložimo, ali šta će oni koji su oslonjeni na grijanje na struju.Radijatori hladni, a novembar je. Ovo je stvarno sramota za naš Ugljevik”, kaže za BUKU Slavica Lukić, stanovnica Ugljevika.
Procjene energetskih analitičara govore da se svaki dan zastoja mjeri u milionima maraka ne samo gubitkom proizvodnje, već i troškovima uvoza električne energije.
Da bi se razumjelo zašto rudari u Ugljeviku štrajkuju, ne treba ići duboko u rudarsko okno riječ je o kompleksnom trokutu interesa između: javnog preduzeća “Gas-RES”, privatne firme “Comsar Energy RS” i Vlade Republike Srpske.
Podsjetimo, koncesija za “Ugljevik–Istok 2” data je još 2013. godine Comsaru, koji se obavezao da će izgraditi novi blok termoelektrane i zaposliti stotine radnika. Ništa od toga nije urađeno. Umjesto toga, deset godina kasnije, Republika Srpska pokušava otkupiti vlastiti resurs od privatnog investitora.
Pregovori su vođeni tokom cijele 2025. godine. Ako se koncesija ne otkupi, RiTE Ugljevik ostaje bez glavnog izvora uglja. Ako se otkupi, Republika Srpska plaća privatniku za ono što je već bilo njeno.
U međuvremenu, radnici nemaju čime da pune kotlove.
“Oni gore pregovaraju o milionima, a mi ovdje nemamo ni lopatu koju možemo zamijeniti. Zatvaranje RiTE Ugljevik nije samo lokalni problem.To je energetski udar na cijelu Republiku Srpsku.”, kaže za BUKU Sarić.
U normalnim okolnostima, Ugljevik proizvodi oko 25-30 % ukupne električne energije RS-a. Svaki dan zastoja znači manjak od nekoliko miliona kilovat-sati koji se moraju nadoknaditi uvozom.
Vlada RS-a, u prvim danima štrajka, poslala je poruku “poziva na razum”. Premijer RS -a Savo Minić je najavio “spremnost da se riješe problemi” i pozvao radnike da se vrate na posao.
Ali sindikat je to odbio.
“Mi već više od godinu dana apelujemo na vraćanje koncesije , došlo je do nekih obećanja ali ljudi ne vjeruju više nikome i traže dokument i potvrdu”, rekao je za BUKU Boban Benović, predsjednik Sindikata radnika RITE Ugljeivk.
Razlog je jednostavan: radnici ne vjeruju više u obećanja. Ovo nije prvi put da im je rečeno “samo još malo strpljenja”.
“Godinama nam govore da će biti bolje. Da čekamo da se riješi Comsar, da će nova ulaganja stići. A mi i dalje kopamo istim mašinama iz devedesetih i primamo plate koje kasne”, govori za BUKU Sarić.
Prema zvaničnom finansijskom izvještaju, RiTE Ugljevik je do kraja septembra 2025. imao gubitak od 22,57 miliona KM. To nije izuzetak , nego trend. Posljednjih pet godina preduzeće posluje s varirajućim prihodima i rastućim troškovima.
Dugi niz godina, problemi RiTE Ugljevik prekrivani su slojevima političkog dima. Svaka nova vlast obećavala je “modernizaciju”, “ulaganja”, “energetsku samostalnost”. Ali iza kulisa, dešavalo se suprotno , rasprodaja resursa i centralizacija profita. Dok su direktori mijenjali kancelarije, radnici su kopali sve dublje u iscrpljena polja.
Sada, kada su se suočili s praznim jamama i obećanjima bez pokrića, odlučili su da podignu glas.
I to jedni protiv drugih!
Direktor RiTE Ugljevik Diko Cvijetinović , obraćajući se medijima rekao je da za sve optužuje generalnog direktora Elektroprivrede Luku Petrovića.
„Ovo su zahtjevi pojedinih neradnika, predvođenih predsjednikom sindikata. Tu je još jedna grupa ljudi uz podršku direktora Elektroprivrede Luke Petrovića. Iza ovog štrajka i ovih konstrukcija stoji direktno Luka Petrović. Čovjek koji je u zadnjih 6-7 godina doveo TE Ugljevik i cijeli energetski sistem Srpske u kolaps“, rekao je Cvijetinović.
Nije dugo trebalo da se na ove optužbe oglasi i direktor ERS Luka Petrović, koji negira optužbe i najavljuje krivične prijave protiv Uprave „RiTE Ugljevik“ i NN lica zbog , kako navode “ugrožavanja energetske bezbjednosti i stabilnosti Republike Srpske, ali i ispitivanja trogodišnjeg poslovanja ovog preduzeća u raznim segmentima”.
“Mislimo da se Diko Cvjetinović umorio na toj poziciji “, saopšteno je iz ERS-a.
Republika Srpska se već duže suočava s krizom u sektoru javnih preduzeća. Dugovi Elektroprivrede RS premašuju 500 miliona KM, a većina termoelektrana i rudnika posluje s gubicima.
Ugalj, koji je decenijama bio osnov energetske stabilnosti, sada postaje političko oružje. Istovremeno, zahtjevi Evropske unije za dekarbonizaciju i smanjenje emisija stavljaju dodatni pritisak.
Štrajk u Ugljeviku nije samo protest. To je ogledalo Republike Srpske. U njemu se reflektuju godine pogrešnih odluka, neodgovornog upravljanja i nepoštovanja onih koji drže privredu na leđima. Dok se vlada i dalje bavi tablicama i ponudama, a Comsar broji cifre, rudari stoje u tišini ispred kapije znajući da bez njih, dimnjaci neće ponovo pustiti dim.