Košarac nam se postavlja kao arbitar koji sebi daje za pravo da kaže ko je „dovoljno Srbin“, ko je taj ko je „ponizio žrtve“, ko je dostojan, a ko „nema pravo“ da govori – pritom postavljajući samog sebe kao mjeru patriotizma, identiteta i vrijednosti.
Da neko ovako otvoreno poručuje kako misli da on sam vrijedi više od drugih ljudi i da ljude treba mjeriti po etničkoj ili političkoj pripadnosti – to je najgora moguća poruka koju političar može poslati svome narodu.
Civilizacijska je sramota da u 21. vijeku jedan čovjek misli da vrijedi više samo zato što je određene nacionalnosti, jer takva poruka ne pripada ni civilizovanom političkom dijalogu niti vrijednostima na kojima bi Republika Srpska trebalo da počiva. A naša je sramota što smo upravo takvog političara poslali u „reprezentaciju“ da nas predstavlja pred Evropom i svijetom.
Uostalom, to je posljednje što bismo trebali da slušamo od ministra koji godinama sjedi upravo u sarajevskoj fotelji sa tompusom u ustima, prima ogromnu platu, uživa sve moguće privilegije i ima toliko para da ih bez mašine za brojanje ne može prebrojati.
Ako je gospodinu ministru „toliko loše“ u Sarajevu, možda bi trebalo da nam objasni šta ga zapravo drži toliko dugo zalijepljenog za tu fotelju i šta ga tačno sprječava da podnese ostavku, vrati mandat i ode kući.
Košarac je posljednja osoba koja bi trebalo da drži bilo kakve patriotske lekcije. Teško je i nabrojati koliko nas je puta do sada osramotio, a ovo je samo još jedan u nizu njegovih ispada. O tome gdje je on bio tokom ratnih godina bolje da i ne govori – postoje ljudi koji se njegovih „zasluga“ itekako sjećaju.
Da apsurd bude veći, ministar sa jedva skrpljenom diplomom privatnog fakulteta drži moralne pouke univerzitetskom profesoru, doktoru nauka Branku Blanuši – poručujući mu praktično da „nema legitimitet da govori“. Kao da vrijednost čovjeka, njegov glas i njegov integritet zavise od partijske pripadnosti. Razlika između ova dva čovjeka nije samo u obrazovanju i kulturi, nego u elementarnoj ljudskoj pristojnosti.
Ono što je najveći problem jeste to što baš takav čovjek formalno predstavlja Republiku Srpsku i sve nas pred Evropom i svijetom, i što upravo u institucijama u kojima bi trebali da budu najbolji među nama sjede oni koji ne bi imali šta da traže ni ispred vrata tih zgrada u koje su se ugurali, a kamoli unutra, jer ne rade ni za dobrobit svoga naroda, a kamoli bilo koga drugog.
Žalosno je što političar koji bi trebalo da promoviše kulturu dijaloga, uvažavanja i zajedničke budućnosti, svjesno i namjerno truje mlade generacije – servirajući im podjele, mržnju i strah. Umjesto da bude primjer kako se vodi politika koja gradi društvo, da inspiriše mlade da ostanu ovdje, rade, stvaraju i vjeruju u budućnost, on ih potkopava najgorim porukama, gura u apatiju i tjera odavde.
Pitam se: na koga tačno Košarac računa sa ovakvim porukama? Koga bi ovo trebalo da zadivi? Zaista misli da narod ne vidi njegovu manipulaciju i njegove providne, loše namjere? Svim normalnim ljudima je dosta zavađanja i vraćanja u prošlost – ljudi žele mir i život dostojan čovjeka.
Naša omladina zaslužuje budućnost, a Republika Srpska zaslužuje mnogo više od političara sa opasnom i primitivnom retorikom 90-ih, recikliranom u 2025. godinu. Zaslužuje pristojne, obrazovane i odgovorne ljude koji će nas voditi u Evropu, a ne one koji će nas brukati gdje god se pojave.