Veran Matić je predsjednik Upravnog odbora Asocijacije nezavisnih elektronskih medija (ANEM).
“Kritičko izveštavanje treba da bude osnova. To što će biti protumačeno kao zauzimanje strane slabijeg ili napadnutog ne može da znači da je reč o pristrasnom izveštavanju. Dakle, da ima uslova za nezavisno izveštavanje, ali neutralno je praktično nemoguće” – kaže Matić za BUKA magazin.
Kako vidite trenutnu medijsku sliku i situaciju u Srbiji?
Novinari i mediji u Srbiji u proteklih osam meseci koliko traju protesti, posle pada nadstrešnice u Novom Sadu koja je ubila 16 građana ovog grada, posebno su izloženi pretnjama, uznemiravanju, fizičkim napadima. Mediji su targetirani čak kao teroristički od strane vodećih ljudi u zemlji. Preti se zabranama, vode se neprestane kampanje na provladinim medijima sa zastrašujućim lažima.
Uz to u proteklih godinu i po dana uočljiv je trend neke vrste opstrukcije policije kada je reč o istragama pretnji i napada na novinare.
Prilikom napada na novinare ako je policija prisutna ne reaguje preventivno ili da zaštiti novinare. Napadači se ne legitimišu i procesuiraju jer je često reč o nasilnicima regrutovani za obezbeđivanje skupova vladajuće stranke i moglo bi se reći da u oni naređuju predstavnicima policije. Uz sve to i policija udara novinare i kamermane, bez ikakve odgovornosti. Jedan od kolega fotograf priveden je u policijski auto gde je nad njim vršena prava tortura.
Kada je reč o međunarodnij podršci ona je uglavnom vezana za međunarodne profesionalne organizacije. Ali vidno izostaje reagovanje Evropske komisije, i vodećih zemalja sveta. Čak i kada njih vlast dovodi u vezu sa teškim lažnim optužbama protiv medija i novinara.
Kako zaštititi novinare u toj situaciji?
Teško je bez jasne i snažne i efikasne međunarodne podrške i pomoći. Svakako je povećana solidarnost između samih novinara i medija ali to još uvek nije dovoljno. Kao što i sami učesnici protesta ne fokusiraju jedan deo svojih aktivnosti u zaštiti novinara i medija. Mi iz različitih asocijacija i udruženja sarađujemo sa kontakt tačkama u tužilaštvima i policiji, ali se efikasnost u istragama i prevenciji smanjuje. Ostaje nam ta međusobna solidarnost da koliko god možemo i lično i medijski zaštitimo ugrožene. I da učinimo odmah represiju i rezultate vidljivima i sa apelima svim međunarodnim organizacijama.
Šta pokazuje praksa – kako tužilaštvo tretira napade na novinare u prethodnom periodu?
Kada je reč o pretnjama, tužilaštvo se drži prakse da je neophodno da ta pretnja bude direktna i da bude realno ostvariva. I zbog toga ima jako puno odbačaja pretnji. Na drugom mestu kod fizičkih napada, ako su u pitanju lake telesne povrede tužilaštvo takođe odbacuje krivične prijave, jer tako propisuje Krivični zakon. Ali retko se u potpunosti potrudi da se prikupe svi relevantni dokazi da bi se podigla optužnica za nasilničko ponašanje. Tako i pored jasnog dokaza snimka u kojem se vidi kako direktor Srpskog telegrafa Lađević pesnicom u lice obara kolegu Vuka Cvijića, tužilaštvo donosi rešenje u kojem se kaže da se to delo ne goni po službenoj dužnosti. Takav smo slučaj nedavno imali i sa rvačkim zahvatom kojim je na pod bačen snimatelj Juronjuz televizije u Novom Sadu, prošlogodišnji napad na Uglješu Bokića itd. Veliki broj slučajeva ostaje otvoren i neprocesuiran jer tužilaštvo ne dobija rezultate policijske istrage koju je naložilo. Na kraju prošle godine od 62 formirana slučaja u tužilaštvu na čak 34 policija nije dala odgovor i pored nekoliko urgenicija.
Postoji li pravilo za očuvanje integriteta profesije?
Pridržavati se kodeksa novinara je nešto što se uči kada se ulazi u novinarstvo i od toga se ne odstupa. Čak i kada vam naređuju. Bolje je napustiti profesiju nego kršiti kodeks. U očuvanju integriteta veoma je važno da se traži pomoć od svih koji se bave zaštitom novinara i profesionalnim standardima i da se svaki pritisak učini javnim.
Postoje li uslovi za neutralno, nezavisno izvještavanje u ovoj kriznoj situaciji?
Polarizacija društva u Srbiji godinama je velika i samo narasta. Sa protestima dolazi i do velikih svakodnevnih tenzija. Sreća je da imamo miroljubive demonstracije, ali vlast sve češće interveniše protiv mirnih demonstrana nasiljem. I svako od nas mora da izveštava o tom nasilju. Kritičko izveštavanje treba da bude osnova. To što će biti protumačeno kao zauzimanje strane slabijeg ili napadnutog ne može da znači da je reč o pristrasnom izveštavanju. Dakle, da ima uslova za nezavisno, ali neutralno je praktično nemoguće. Ne zbog toga što vi to ne želite već zbog toga što će vas vlast i tabloidi koji su im udarna pesnica napasti ako niste pristrasni u njihovu korist. Tako se spinuje navodna pristrasnost profesionalnih izveštača i medija.
Koja je danas cijena objektivnosti?
Cena zna da bude prevelika. Neki mediji su nestajali zbog insistiranja na objektivnosti i profesionalizmu, i kritičnosti. Vrlo brzo se ostane bez dovoljno oglašivača, na konkursima za projektno sufinasiranje bez obzira na kvalitet projekata jednostavno ne dobijete podršku, a kada je reč o međunarodnim donatorima, sredstva za koja se konkuriše nisu dovoljno. Neki od većih donatora su se povukli. Tako da ima medija u kojima novinari rade bez nadoknade. Ili sa vrlo malim platama. Novinarstvo je potplaćeno u Srbiji. Sve to dovodi i do različitih psihičkih problema bez uslova da se koriste neke terapije. U anketi koju je radio OEBS pre dve godine oko 30 odsto novinara je bilo u situaciji u kojoj im je bila potrebna trenutna psihološka pomoć a naravno i zdravstvena podrška za druge hronične bolesti nastale iz bavljenja novinarstvom. Pored napada imamo i otpuštanja novinara iz političkih razloga.
Vjeruju li građani medijima?
Postoji “slepo” verovanje propagandi vlasti kroz tabloidne medije. Pink je formirao veliku publiku na lažnim vestima, kampanjama, rijalitima, a sada sve to ekstremizuje Informer pravim progonima koji se svakodnevno realizuju u realnom vremenu.
Takođe postoji visok stepen poverenja za nezavisne medije, naročito kada imamo ovako zaoštrene situacije i svakodnevne proteste o kojima se ne može informisati preko javnih servisa i tabloidnih medija. Ali je snaga tih medija neuporedivo manja i u tehničkom i u finansijskom smislu. Društvene mreže postaju sve dominantniji oblik informisanja kao što su i trendovi u svetu.
Ko su ključni akteri promjene cjelokupne situacije?
U svakom slučaju u ovom trenutnku studenti su najveća snaga oko koje se okupljaju građani kroz nove forme aktivizma oličene u Zborovima. Opozicija je potpuno u drugom planu, oslabljena i razjedinjena.
Studenti su doneli nadu posle dugo vremena da su moguće pozitivne društvene promene, da je moguće težiti demokratskom prosperitetnom društvu. Modernom, sa obrazovanjem, solidarnošću, empatijom, sa forsiranjem znanja, povezivanja u regionu i sa snažnim koracima ka evoropskim integracijama.