Umjetnik Renato Rakić za BUKU: Ne moramo svi biti autentični, ali bitno je da ne budemo pokorni!

Za BUKU sa Rakićem razgovaramo o izloži koja će biti predstavljena banjalučkoj publici, iskri koja ga pokreće, izazovima umjetnika u savremenom svijetu i drugim temama.

Renato Rakić je rođen 1978. godine u Gradišci. Osnovne i magistarske studije završio je na Odsjeku za slikarstvo Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci. Jedan je od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Republike Srpske i Fondacije „Dragaš“. Već se dugi niz godina, u okviru svoje škole crtanja koju vodi preko deset godina, bavi edukacijom mladih u oblasti likovne umjetnosti. Predavač je na Univerzitetu za poslovne studije u Banjaluci, na Odsjeku za dizajn. Do sada je priredio četrnaest samostalnih i izlagao na preko dvije stotine kolektivnih izložbi.

Za BUKU sa Rakićem razgovaramo o izloži koja će biti predstavljena banjalučkoj publici u Muzeju savremne umjetnosti RS, iskri koja ga pokreće, izazovima umjetnika u savremenom svijetu i drugim temama.

Renato, sutra će u Muzeju Savremene umjetnosti RS biće otvorena tvoja izložba pod nazivom Iskra. Možeš li mi reći nešto više o ovom ciklusu slika koje će publika imati priliku da vidi?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Iskra kao odbačeni kamen, postavlja se kao kamen temeljac. Zapostavljanje trenutka kao vremenske forme i građenje slika budućnosti na osnovu slika iz prošlosti, odnosno vremena koje ne postoji. Mnogo je različitih polazišta, ali krajnji cilj je osvještenje i buđenje iz hipnotisanog stanja koje je savremenog čovjeka uspavalo i odvojilo od sopstvenog bića. Ciklus je nastao u posljednjih nekoliko mjeseci i obuhvata oko 70 radova velikog formata. Slike su vrste ogledala zavisno od senzibiliteta ali i raspoloženja, bez jasne forme, ali dinamičnog sadržaja. Izbjegnuta je i dvodimenzionalna surovost, ali i figuracija. Radi se o senzaciji dovoljnoj samoj sebi.

U opisu izložbe ističe se da je svaka slika poziv na razmišljanje o svom biću i identitetu? Koliko je danas teško pronaći sebe kad smo kroz društvene mreže i ideale koji nam se tamo nameću bombardovani svim i svačim, koliko u svemu tome gubimo i malo sebe?

Vjerujem da je odgovor u strahovima, želimo biti prihvaćeni. Imati ime, a profesija je registracija koju ste dobili. Kada su u pitanju očekivanja, mnogi ispunjavaju očekivanja drugih. Izgubiti dio tijela, nije izgubiti sebe. Neophodno je sebi postaviti pitanje o svojim potrebama, imati smjelosti. Ne moramo svi biti autentični, ali bitno je da ne budemo pokorni. Psihologija i filozofija nude rješenja, kao i sama priroda, ali odluka nas samih je jako bitna, jer bez Iskre nema vatre. Vjerujem da je nametnuti program kroz društvene mreže, udaljio mnoge od suštine i istine. Lažni osmijeh rađa stvarne suze, ali sami odlučujemo hoćemo li letjeti ili padati.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Koliko je umjetnost tebi pomogla da se izoluješ od svjetske buke, da budeš u miru sa samim sobom i da na kraju krajeva nađeš sebe?

Svjetska buka, Kosmička tišina, užarena Planeta, frekvencije i boje. Mali čovjek je mnogo toga definisao i prisvaja sebi. Bilo je prije i postojaće poslije nas. Vjerujem da su presudila iskustva, ožiljci i sve ono što oporavlja. Iskren pristup, potiskivanje znanja i spontanost sa unaprijed skiciranim konceptom rađa djelo. Pronalazim se u tišini do koje se dolazi odricanjem, a moment gdje ste reditelj i prvi konzument je poseban doživljaj. Vjerujem da su talenti ti koji nam oplemenjuju unutrašnje vrijednosti, a moralna i etička obaveza je ne gasiti ih. Pronaći mir ili tišinu i možda postaviti sebi pitanje: zašto dozvoljamo sebi nemir ili traumu? Da li je mazohizam ista greška kao i potiskivanje. Vjerujem da je nedostatak ljubavi stvorio buku, ali bitno je istrajati u dobroj namjeri. Zasaditi stablo, poslati osmijeh, zagrljaj, bosom nogom na zemlju stati. Način razmišljanja je jako bitan.

Koji su po tebi izazovi umjetnika današnjice, posebno mislim na slikare?

Oni koji to jesu izvorno, radiće, jer u pitanju je potreba, a ne obaveza ili profesija. Ko je dobio znanja u skladu sa vremenom, tuđa su znanja koja možda nisu ispravna. Slikarstvo živi svuda, a mediji nam čak olakšavaju komunikaciju. Materijali su nam dostupni. Izazov je više individualan, jer pasivni karakter ,ne gledajući na profesiju, manje je na radaru. Sve se svodi na aktivnost, prvo po pitanju produktivnosti i napretka. Svakako da postoje uticaji na savremenu umjetnost gdje mnogi odustaju sami od sebe, ali to je umjetnik Miloš Šobajić ukratko definisao nazivom svoje knjige: “Slikaj i Šuti”.

Šta nedostaje Banjaluci sa slikarska scena bude još bolja?

Realna slika bi se postigla ukoliko bi grad imao još izlagačkog prostora gdje se može pokazati potencijal svih likovnjaka. Imamo dosta umjetnika kada su u pitanju slika, crtež, grafika ali treba nam i dobra otvorena javna kritika kustosa, časopis ili kvalitetan podcast sa stručnim kadrovima koji bi pokazao realnu umjetničku scenu.

Koja “iskra” pokreće tvoju umjetničku viziju?

Iza mene je veliki broj radova, a često je to ili znatiželja, izvedbena moć, studijski pristup, koncept. Disem svoju umjetnost non stop i imam već naredne cikluse razrađene. Godine mijenjaju stavove i motive. Iskra je smisao, neko, nešto, vrijedan truda, nekada ima i ime.

Kao neko ko svoj rad radi i sa mladima kroz školu slikanja, šta bi poručio onima koji sanjaju o umjetničkom pozivu?

Da je talent uslov. Da su rad i razvoj jako bitni. Da sanjaju i budu samokriticni. Da vuk ne pleše u cirkusu.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije