Na padinama Ugljevika, tamo gdje su se generacije rađale, gradile kuće i obrađivale zemlju, danas vlada strah. Kuće pucaju, zidovi se pomjeraju, a tlo pod nogama svakim danom postaje sve nesigurnije. Stanovnici pet sela pogođenih klizištem kažu da više ne žive, oni čekaju.
Čekaju da neko odluči hoće li biti iseljeni, da li će neko preuzeti odgovornost, ili će priroda završiti ono što institucije i koncesionari svojim neradom pogoršavaju.
„Od 70-ih godina ovdje sam“, priča za BUKU Miladin Vujić osamdesettrogodišnji starac koji je cijeli život proveo u svom selu. Njegova kuća već se nalazi u klizištu, ali on nema gdje drugo.
„Sad moja dva sina rade na placu, a ja sam tu. Bio sam nedano u Banjaluci u bolnici, često puta kažem bolje da sam tamo preminuo, nego da sam ovo dočekao. Ovo je strašno. Ali sami smo mi ovo birali svojim glasanjem, sad nam je tako kako je“, priča za BUKU Miladin , koji je nakon decenija rada i ulaganja, ostao da broji dane u kući koja svakog trenutka može nestati pod zemljom.
Ljudi u sjeni koncesija
Problem koji danas razara Ugljevik nije nastao juče. Lokalni rudnik i termoelektrana RiTE Ugljevik decenijama eksploatišu ugalj na ovom području. Površinski kop koji se širi svakim danom polako „jede“ zemlju na kojoj ljudi žive. Dio terena na kojem se nalazi klizište formalno je pod koncesijom . Koncesija je data, papiri postoje, ali niko ništa ne radi, kažu nam mještani koji već danima organizuju proteste u nadi da će neko imati sluha za njih.
Sa druge strane, RiTE Ugljevik nastavlja s kopanjem, i to na samoj granici koncesionog polja. Mašine neprestano rade, buka dopire do sela, a svako pomjeranje tla širi pukotine po zidovima kuća. Mještani tvrde da se upravo zbog tog kopanja klizište dodatno ubrzava.
U tom vakuumu gdje koncesionar ne ispunjava obaveze, RiTE se ponaša kao da granice ne postoje, a ljudi ostaju između- ogleda se sav apsurd današnjeg sistema.
“Oni znaju da bez iseljavanja nemaju budućnost, ali ni rudnik ni Comsar Energy nama ne nude rješenja. Nema eksproprijacije, nema odštete, nema plana”, kaže za BUKU Miladin Radovanović, mještanin Starog Ugljevika.
Radovanović: „Stanovništvo je ugroženo već duži period“
Mještani godinama upozoravaju na problem. „Stanovništvo je ugroženo već duži period. Počeli smo gubiti neka od najstarijih i najvažnijih sela, a mnogi su otišli, dok su drugi ostali u velikim problemima. Ljudi su ulagali svoja sredstva i trud da bi riješili osnovne stvari, poput dovoda vode, ali i danas se suočavamo sa čestim prekidima i stalnim izmještanjem infrastrukture“, priča za BUKU Miladin.
On dodaje da je život postao svakodnevna borba: „Ranije smo imali asfaltni put dug sedam kilometara. Sada put traje 25 do 35 kilometara, ovisno o ruti. To znači amortizaciju vozila, gubljenje vremena, psihički pritisak. A svaki put kad protestujemo, obećavaju rješenja koja nestanu nakon tri mjeseca. I tako godinama.“
Ljudi se bore s osnovnom infrastrukturom. Voda nestaje, putevi se zatvaraju, a umjesto trajnog rješenja dobijaju privremena obećanja.
Advokat koji je postao „krivac“
Suština problema, međutim, leži dublje. Područje na kojem se nalazi klizište pripada koncesionom polju koje je dodijeljeno firmi “Comsar Energy”. Comsar godinama ne radi ništa na tom terenu, a u isto vrijeme RiTE Ugljevik nastavlja da širi kop, praktično ulazeći u područje koje formalno pripada komsaru.
Tako nastaje paradoks: ni koncesionar ne ulaže, ni rudnik ne preuzima odgovornost, a između njihovog nadmudrivanja ostaju ljudi čiji životi svakodnevno vise o koncu. Mašine RiTE Ugljevik rade tik uz klizište, dodatno ga aktivirajući, a mještani ostaju taoci nemara i političkih odluka.
Izvori bliski pravnim timovima upozoravaju da bi arbitraža mogla donijeti milijarde maraka štete, što je još jedan razlog zbog kojeg se problem “gura pod tepih”. U međuvremenu, selo polako nestaje.
U borbu mještana uključio se i advokat Duško Tomić, koji zastupa ljude u pokušaju da dobiju pravnu zaštitu i iznude rješenje. Ali umjesto podrške institucija, suočio se s prijetnjama.
„Ljudi koji rade ovdje ne postupaju po zakonu“, kaže za BUKU Tomić. „Kopanje se nastavlja iako su izdavane opomene. Policija je poslana, ali koga štiti? Kažu da je zaustavljeno kopanje, ali nije. Sada se krivi advokat za katastrofu koja traje godinama. Pravni osnov za kopanje ne postoji, nema rješenja o eksproprijaciji, a gdje su prava ljudi?“
Tomić tvrdi da postoji ozbiljna opasnost da čitav slučaj završi na međunarodnoj arbitraži. Koncesionar nije ispunio obaveze, a država ne interveniše. Sada se kopanje na polju datom pod koncesiju nastavlja. Ako se to desi, Republika Srpska bi mogla platiti milionske odštete , dok su ljudi u selima već platili najskuplju cijenu, gubitkom sigurnosti i domova.
Ljudi između institucija i zemlje koja tone
Na terenu, situacija je sumorna. Ljudi su podijeljeni između ostajanja i odlaska. Neki su već prodali imanja i otišli, drugi su ostali jer nemaju kuda. Oni koji ostaju žive u stalnom strahu.
Ovo nije prvi put da mještani protestuju. I prije šest mjeseci stajali su na istom mjestu, tražeći da se obustavi kopanje dok se ne nađe trajno rješenje. Dobijali su obećanja, privremene alternative, ali ne i konkretan izlaz.
“Opet smo ovdje. Šta nam vrijedi da se smirimo na tri mjeseca, kad znamo da će problem opet doći? Ljudi ne traže luksuz, samo sigurnost i normalne uslove života. Umjesto toga, ostavljeni su da se sami bore,” kaže za BUKU Radovanović.
Svi sagovornici ponavljaju isto: najteže je živjeti u stalnom strahu. U selu je ostalo svega nekoliko domaćinstava. Oni koji su imali mogućnost već su otišli. Oni koji su ostali: starci, porodice koje nemaju gdje da odu svake noći liježu sa zebnjom da li će ih zemlja progutati.
Njihova djeca odlaze u školu preko rupa i urušenih puteva, voda često presuši, a poljoprivreda kojom su se nekada ponoosili danas je skoro nemoguća.
„Mi sada praktično gubimo čitava sela“, kaže za BUKU Radovanović. „Ovo su bila složna, jaka sela, a sada ih više nema. Ljudi su otišli, a oni koji su ostali suočavaju se sa svakodnevnim problemima.“
Mještani kažu da najviše boli osjećaj napuštenosti. Da su njihove kuće, njihova ulaganja, njihov trud, postali nevažni u igri moći između koncesionara, rudnika i institucija.
Mještani kao taoci
I dok ljudi protestuju, institucije ćute. Svako prebacuje odgovornost na drugog. RiTE nema sredstva, drugi kažu da je to problem koncesionara, a Comsar se ne pojavljuje. za to vrijeme RiTE Ugljevik nastavlja kopanje jer termoelektrana ne smije stati.
U međuvremenu, ljudi se iseljavaju. Oni koji ostaju, svaku noć provode u strahu hoće li ih probuditi zvuk pukotine u zidu, ili će klizište u trenu odnijeti cijelu kuću.
Za Tomića, cijela situacija najbolje pokazuje kako se vlast odnosi prema običnim ljudima: „Ova politika najbolje pokazuje put koji su izabrali a to je sila, nasilje i moć. Ali dok god imam snage, boriću se za ove ljude.“
Njegove riječi odzvanjaju među okupljenima, ali oni znaju da pravna borba traje sporo. A klizište ne čeka.
Ugljevička sela pogođena klizištem postala su primjer kako koncesije, eksploatacija i inertnost institucija mogu uništiti živote. Ovdje se vidi suština problema da su interesi kompanija i politike stavljeni ispred života ljudi.
U međuvremenu, Miladin Vujić i njegovi komšije spavaju u kućama koje tonu. Njihovi životi su vezani za zemlju koja puca, a njihova sudbina zavisi od toga hoće li institucije prepoznati da je klizište više od pukotine u tlu Da je ono simbol pukotine između vlasti i naroda.
Dok nadležni traže izlaz u koncesijama, arbitražama i političkim dogovorima, ljudi u Ugljeviku čekaju. A čekanje, u selima koja tonu, postaje najopasnija riječ.