Bilo je proljeće 1995.
Nada Bodiroga koja je tada već decenijama živjela u Inđiji u Srbiji, koristila je svaku priliku da ode do roditelja koji su živjeli u selu Slavsko Polje na Kordunu, izrazito ruralnom dijelu Hrvatske.
Danica i Teodor Samardžić rekli su kćerci da imaju loš predosjećaj i da se sprema nešto loše.
“Ja sam ih tešila da se ne plaše jer niti oni niti iko od moje bliže porodice nije učestovao u ratu“, sjeća se Bodiroga svog posljednjeg susreta sa roditeljima.
Kada je 4. avgusta 1995. počela hrvatska Vojsko-redarstvena akcija „Oluja“, Nadini roditelji nisu bili među 200.000 Srba koji su pobjegli iz Hrvatske koja je tih dana slavila oslobađanje dijela svoje teritorije koje su ranije u toku rata okupirale srpske snage.
“Nisu hteli da odu jer je to njihova kuća. Suštinski, bili su prinuđeni da napuste svoje vekovno ognjište. Nikome nisu ništa skrivili i to osećanje nevinosti odvratilo ih je od bega”, govori Nada, 70-ogodišnja žena slabog zdravlja, u izjavi za Buku.
Nadini roditelji, rijetka uspomena na oca i majku; privatna arhiva
“Verovali su izjavi hrvatskog predsednika Franje Tuđmana da Srbi treba da ostanu u svojim domovima”, sjeća se.
Kada su u Srbiji počele pristizati kolone izbeglica Nada je sa svakim novim vozilom očekivala svoje roditelje.
Prolazili su dani, sedmice, mjeseci, ali roditelja nije bilo.
Neumorno je tragala za roditeljima, obilazila prihvatne centre, obraćala se crvenom krstu.
Niko nije znao gdje se nalaze. Nije bilo ni vijesti o njihovom životu, pa Nada nije znala ni da li su živi.
Tako je bilo sve dok jednog jutra nije otvorila dnevne novine.
“Nadala sam se, jer nada zadnja umire.”
“U njima sam naišla na tekst koji mi je promenio život.”
“Doslovce je pisalo: kada je hrvatska vojska 7. avgusta ušla u selo Slavsko Polje, zatekla je Teodora i Danicu Samardžija na njihovom kućnom pragu, zapalili su kuću i njih žive gurnuli u vatru”, prisjeća se Nada trenutka kada je umrla njena nada da su roditelji živi.
Osim tuge, boli i suza, vijest o ubistvu roditelja zauvijek je promijenila i njeno zdravstveno stanje.
“Meni su novine ispale iz ruku i ja sam završila u Urgentnom centru u Beogradu gde mi je posle dužih ispitivanja diagnostikovana neizlečiva bolest multiplaskleroza.”
Ubijanje civila mrlja u vojnoj akciji kojom se Hrvatska ponosi
Prema podacima nevladinih organizacija ubijeno je najmanje 80 civila iz izbjegličke kolone automobila i traktora koja je krenula nakon što je Hrvatska počela s oslobađanjem okupirane teritorije.
Do kraja 1995. ubijeno je 400 Srba koji su ostali u svojim kućama, podaci su Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava.
Raspravno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudilo je 2011. godine Antu Gotovinu na 24, i Mladena Markača na 18 godina zatvora u prvostepenom postupku.
“Vijeće je zaključilo da su oni, zajedno sa više hrvatskih zvaničnika, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana, učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je zajednički cilj bio trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz područja Krajine silom, širenjem straha ili pretnjama nasiljem, progonima, prisilnim preseljenjem i deportacijom, oduzimanjem i uništavanjem imovine ili na druge načine.”
U žalbenom postupku oslobođeni su krivnje.
Tokom i u događajima nakon oluje stradalo je više civila nego vojnika, pokazuje najnovije “Istraživanje ljudskih gubitaka u ratu u Republici Hrvatskoj” koje je sprovela Documenta.
“Ovim istraživanjem smo obuhvatili 2353 osobe, od kojih je 1791 žrtva stradala za vrijem VRO Oluja (04.08.1995. – 09.08.1995.), a još 286 u periodu do 28.09.1995. (zločin u Varivodama)”, navodi se.
Nestali 30 godina nakon završetka rata
Tri decenije Nada Bodiroga traga za posmrtnim ostacima svojih roditelja. Svaki pokušaj da sa hrvatskim vlastima pokuša doći do saznanja o dijelovima tijela svojih roditelja završen je neuspješno.
“Pokušali su čak da me ućutkaju i da pristanem da sahranim neidentifikovane ostatke pronađene na mom kućnom zgarištu tvrdeći da se ne može utvrditi radi li se o ostatcima ljudskog ili životinjskog porekla. Za njih je slučaj bio zatvoren, ali za mene nije i neće biti”, tvrdi Nada.
Kaže i kako joj je, jedne prilike na sastanka u Beogradu, predstavnik Vlade Hrvatske rekao da su pronađeni ostatci u pepelu njene rodne kuće životinjskog porijekla i da ne pripadaju njenim roditeljima.
“Dodajući kako sam ja trebala samo s njim surađivati, a ne slučaj iznositi novinarima iz Hrvatske i Srbije. Sve to se događalo pred predstavnicama porodica žrtava obje republike, predstavnicima međunarodne zajednice i Komisije za nestala lica Srbije, što je u meni stvorilo dodatan osećaj nemoći, ali me i nije pokolebalo u traganju za istinom i mojima najmilijima koji se 30 godina vode kao nestali”, kaže Nada.
Njoj je, kao članici porodice ubijenih, nejasan pojam nestali i voljena bi kada bi se pronašao adekvatniji opis onoga što se desilo njenim roditeljima.
“Kako je moguće da toliko ljudi nestane, a da niko ne vidi, ne čuje, ne zapita se, da kaže ako ne javno ono tajno. Gde nestade savest ljudima svojstvena. Zar je moguće da nam ni mrtve ne daju.”
Ovaj period godine za Nadu je posebno težak, uz opasku da je bolest i tuga lome, s ponosom ističe da je njen otac bio radnik željeznice koji je gradio Hrvatsku koju je smatrao jedinom domovinom.
“Nije joj se suprostavio ni verbalno, a kamoli oružano.”
Dodaje da su njeni roditelji nestalu u momentu kada u njihovom selu nije bilo drugih oružanih formacija osim hrvatskih.
“Oni se nisu sukobljavali sa nikim, ni sa komšijama, kamoli sa nekom vojskom, nisu bili naoružani kratkim ni dugim cevima, već ljubavlju za svakog čoveka dobronamernika. Oni nisu zaslužili da budu nestali, a kamoli da ih bace u plamen vlastite kuće.”
Od Hrvatske očekuje da otkrije zločince i izvede ih pred lice pravde.
30 godina njena je jedina želja ostala ista.
“Da pronađem posmrtne ostatke roditelja i sahranim ih u civilizacijskom i hrišćanskom duhu.”
U Hrvatskoj je 1991. živjelo 581.633 Srba (11,5 posto u ukupnom stanovništvu), a 2021. godine njih 123.892 (3,2 posto).
Oluja je bila legitimna vojna akcija, ali sa velikim civilnim žrtavama, a brojni zločini i dalje su neprocesuirani.