Postoje medicinske vijesti koje niko, apsolutno niko, nije spreman da čuje. Ja sigurno nisam bila.
Bilo je to prije tri godine kada su me pozvali u kancelariju sa rezultatima nedavnog snimanja. Imala sam 35 godina i konačno živjela život kakav sam željela. Udala sam se za svoju srednjoškolsku ljubav i konačno ostala trudna nakon godina neplodnosti. I onda smo odjednom dobili Zeka (Zach), savršenog jednogodišnjeg dječaka/dinosaurusa, zavisno od raspoloženja. A imati Zeka savršeno mi je odgovaralo. Dobila sam prvi posao u akademskom svijetu za koji sam aplicirala – zemlji hiljadu slomljenih snova. I eto me, radila sam posao iz snova, sa svojom malom bebom i čovjekom kojeg sam uvezla iz Kanade.
Ali nekoliko mjeseci prije toga, počela sam da osjećam bol u stomaku i išla kod svih mogućih stručnjaka da otkrijem zašto. Niko nije mogao da mi kaže. A onda, iznenada, neka asistentkinja ljekara pozvala me je na posao da mi kaže da imam rak četvrtog stadijuma i da ću morati odmah da dođem u bolnicu. Sve što sam mogla da smislim da kažem bilo je: „Ali ja imam sina. Ja ne mogu da se završim. Ovaj svijet ne može da se završi. Tek je počeo.” Onda sam pozvala muža, on je pojurio da me nađe, a ja sam rekla sve istinite stvari koje sam znala. Rekla sam: „Voljela sam te zauvijek, voljela sam te zauvijek. Tako mi je žao. Molim te, čuvaj našeg sina.” A onda, dok sam pješačila ka bolnici, prvi put mi je prošlo kroz glavu: „Oh. Kakva ironija.” Upravo sam napisala knjigu pod nazivom „Blagoslovena”.
Ja sam istoričarka i stručnjak za ideju da se dobre stvari dešavaju dobrim ljudima. Istražujem oblik hrišćanstva poznat kao „jevanđelje prosperiteta”, zbog njegovog vrlo smjelog obećanja da Bog želi da prosperirate. Nikada sebe nisam smatrala sljedbenicom jevanđelja prosperiteta. Bila sam samo posmatrač. Jevanđelje prosperiteta vjeruje da Bog želi da vas nagradi ako imate ispravnu vrstu vjere. Ako ste dobri i vjerni, Bog će vam dati zdravlje, bogatstvo i bezgraničnu sreću. Život je kao bumerang: ako ste dobri, dobre stvari će vam se uvijek vraćati. Mislite pozitivno. Govorite pozitivno. Ništa nije nemoguće ako vjerujete.
Zainteresovala sam se za ovu veoma američku teologiju kada sam imala oko 18 godina, a do 25. sam putovala zemljom intervjuišući njene slavne ličnosti. Provela sam deceniju razgovarajući sa televanđelistima koji su davali duhovne garancije za božanski novac. Intervjuisala sam bezbroj pastora megacrkava sa spektakularnim frizurama o tome kako sada žive svoje najbolje živote. Posjećivala sam ljude u čekaonicama bolnica i raskošnim kancelarijama. Držala sam za ruke ljude u invalidskim kolicima, moleći se da budu izliječeni. Stekla sam reputaciju uništitelja porodičnih odmora jer sam uvijek insistirala da me ostave kod najotmjenije megacrkve u gradu. Ako je rijeka tekla kroz svetilište, orao slobodno letio u auditorijumu, ili je postojao ogroman zlatni globus koji se okreće, ja sam bila tamo.
Kada sam prvi put počela ovo da proučavam, cijela ideja „blagoslovenosti” nije bila ono što je danas. Nije bila, kao sada, čitava linija proizvoda za kuću sa natpisom „#blagoslovena”. Još uvijek nije bila poplava „#blagoslovena” tablica po narudžbi, majica i neonskih zidnih umjetničkih djela. Nisam imala pojma da će „blagoslovena” postati jedan od najčešćih kulturnih klišea, jedan od najkorišćenijih haštagova na Instagramu, za proslavu jedva vidljivih snimaka u bikiniju, kao da se kaže: „Tako sam blagoslovena. Hvala ti, Isuse, za ovo tijelo.”¹
Još nisam u potpunosti shvatila način na koji je jevanđelje prosperiteta postalo velika građanska religija, nudeći još jedan transcendentni prikaz suštine američkog sna. Umjesto da obožava samo osnivanje Amerike, jevanđelje prosperiteta je obožavalo Amerikance. Ono obogotvoruje i ritualizuje njihove gladi, njihov naporan rad i moralnu čvrstinu.
Amerikanci vjeruju u jevanđelje optimizma, i oni su sami sebi dokaz. Ali uprkos tome što sam sebi govorila: „Ja samo proučavam te stvari, nisam nimalo kao oni,” kada sam dobila dijagnozu, odjednom sam shvatila koliko sam duboko bila uložena u sopstvenu teologiju uspjeha nalik onoj Horaša Aldžera. Ako živite u ovoj kulturi, bilo da ste religiozni ili ne, izuzetno je teško izbjeći zamku vjerovanja da vrlina i uspjeh idu ruku pod ruku. Što sam se više suočavala sa svojom dijagnozom, to sam više prepoznavala da sam imala sopstvenu tihu verziju ideje da se dobre stvari dešavaju dobrim ljudima. Zar ja nisam dobra? Zar nisam nekako posebna? Do danas sam počinila nula ubistava.
Pa zašto se ovo dešava meni? Željela sam da me Bog učini dobrom i da nagradi moju vjeru sa samo nekoliko sjajnih nagrada usput. OK, zapravo, sa mnogo sjajnih nagrada.
Vjerovala sam da su teškoće samo skretanja na onome što sam bila sigurna da će biti moj dug, dug život.
Kao što je slučaj sa mnogima od nas, to je način razmišljanja koji mi je dobro služio. Jevanđelje uspjeha me je tjeralo da postižem, da sanjam veliko, da odbacim strah. Bio je to način razmišljanja koji mi je dobro služio sve dok nije prestao, sve dok se nisam suočila sa nečim iz čega nisam mogla da se izvučem upravljanjem; sve dok nisam zatekla sebe kako govorim u telefon: „Ali ja imam sina,” jer je to bilo sve što sam mogla da smislim da kažem.
To je bio najteži trenutak za prihvatanje: telefonski poziv, šetnja do bolnice, kada sam shvatila da me je moje lično jevanđelje prosperiteta iznevjerilo. Ništa što sam mislila da je dobro ili posebno u vezi mene nije moglo da me spasi – moj naporan rad, moja ličnost, moj humor, moja perspektiva. Morala sam da se suočim sa činjenicom da je moj život izgrađen od papirnih zidova, kao i svačiji drugi.
Teško je prihvatiti misao da smo svi na dah od problema koji bi mogao uništiti nešto nezamjenjivo ili potpuno promijeniti naše živote. Znamo da u životu postoje „prije” i „poslije”. Stalno me pitaju da kažem da se nikada ne bih vratila, ili da sam toliko dobila u perspektivi. A ja im kažem ne, prije je bilo bolje.
Nekoliko mjeseci nakon što sam se razboljela, pisala sam o ovome i poslala uredniku „New York Timesa”. Retrospektivno, uzeti jedan od najranjivijih trenutaka svog života i pretvoriti ga u autorski članak nije sjajan način da se osjećate manje ranjivo.
Dobila sam hiljade pisama i imejlova. I dalje ih dobijam svaki dan. Mislim da je to zbog pitanja koja sam postavila. Pitala sam: Kako živite bez toliko mnogo razloga za loše stvari koje se dešavaju? Pitala sam: Da li bi bilo bolje živjeti bez nečuvenih formula zašto ljudi zaslužuju ono što dobijaju? I ono što je bilo tako smiješno i tako strašno je, naravno, to što sam mislila da sam zamolila ljude da se smire sa potrebom za objašnjenjem loših stvari koje su se desile. Pa šta su hiljade čitalaca uradile? Da, pisali su da brane ideju da mora postojati razlog za ono što mi se dogodilo. I zaista žele da ja razumijem taj razlog. Ljudi žele da ih uvjerim da je moj rak dio plana. Nekoliko pisama je čak sugerisalo da je bio Božji plan da dobijem rak kako bih mogla da pomognem ljudima pišući o tome. Ljudi su sigurni da je to test mog karaktera ili dokaz nečeg strašnog što sam uradila. Žele da znam bez sumnje da postoji skrivena logika u ovom prividnom haosu. Govore mom mužu, dok sam još u bolnici, da se sve dešava s razlogom, a onda nespretno zamuckuju kada on kaže: „Volio bih da ga čujem. Volio bih da čujem razlog zašto moja žena umire.”
I razumijem. Svi želimo razloge. Želimo formule da predvidimo da li će se naš naporan rad isplatiti, da li će naša ljubav i podrška uvijek usrećiti naše partnere i da li će nas djeca voljeti. Želimo da živimo u svijetu u kojem ni gram našeg napornog rada ili našeg bola ili naših najdubljih nada neće biti uzaludan. Želimo da živimo u svijetu u kojem ništa nije izgubljeno.
Ali ono što sam naučila živeći sa rakom četvrtog stadijuma jeste da ne postoji laka korelacija između toga koliko se trudim i dužine mog života. U posljednje tri godine, iskusila sam više bola i traume nego što sam ikada mislila da mogu preživjeti. Shvatila sam neki dan da sam imala toliko abdominalnih operacija da sam na svom petom pupku, a ovaj posljednji mi je najmanje drag.
Ali u isto vrijeme, iskusila sam ljubav, toliko ljubavi, ljubavi koju mi je teško objasniti. Neki dan sam čitala nalaze Fondacije za istraživanje iskustava bliske smrti (Near Death Experience Research Foundation), i da, tako nešto postoji.² Ljudi su intervjuisani o svojim susretima sa smrću u raznim okolnostima: saobraćajne nesreće, porođaj, samoubistva. I mnogi su prijavili istu čudnu stvar: ljubav. Sigurna sam da bih to ignorisala da me nije podsjetilo na nešto što sam iskusila, nešto što mi je bilo neprijatno da bilo kome kažem: da kada sam bila sigurna da ću umrijeti, nisam osjećala bijes. Osjećala sam se voljeno. Bilo je to jedno od najnadrealnijih stvari koje sam iskusila. U vrijeme kada je trebalo da se osjećam napušteno od Boga, nisam bila svedena na pepeo. Osjećala sam se kao da lebdim, lebdim na ljubavi i molitvama svih onih koji su zujali oko mene kao pčele radilice, donoseći mi poruke i čarape i cvijeće i jorgane izvezene riječima ohrabrenja. Ali kada su sjedili pored mene, moja ruka u njihovim rukama, moja sopstvena patnja počela je da mi se čini kao da mi je otkrila patnju drugih. Ulazila sam u svijet ljudi baš poput mene, ljudi koji teturaju okolo u ruševinama snova na koje su mislili da imaju pravo i planova za koje nisu shvatali da su ih napravili. Bio je to osjećaj veće povezanosti, nekako, sa drugim ljudima, koji doživljavaju istu situaciju.
I taj osjećaj je ostao sa mnom mjesecima. Zapravo, toliko sam se navikla na njega da sam počela da paničim pri pomisli da ga izgubim. Pa sam počela da pitam prijatelje, teologe, istoričare, časne sestre koje sam voljela: „Šta ću da radim kada taj osjećaj ljubavi nestane?” A oni su tačno znali o čemu govorim, jer su ga ili sami iskusili ili su čitali o njemu u velikim djelima hrišćanske teologije. I rekli su: „Da, nestaće. Osjećanja će nestati. I neće biti formule kako da ih vratiš.” Ali ponudili su mi ovaj mali komadić utjehe, i ja sam se držala toga. Rekli su: „Kada se osjećanja povuku kao plima, ostaviće otisak.”
I ostavljaju. I to nije dokaz ničega, i nije nešto čime se treba hvaliti. Bio je to samo poklon. Tako da ne mogu da odgovorim na hiljade imejlova koje dobijam svojim sopstvenim planom od pet koraka do božanskog zdravlja i magičnih lebdećih osjećanja. Vidim da je svijet potresen događajima koji su divni i strašni, prelijepi i tragični. Ne mogu da pomirim kontradikciju, osim što počinjem da vjerujem da se ove suprotnosti međusobno ne poništavaju. Život je tako lijep, i život je tako težak.
Danas sam prilično dobro. Čini se da imunoterapijski ljekovi djeluju, i mi posmatramo i čekamo sa snimanjima. Nadam se da ću dugo živjeti. Nadam se da ću živjeti dovoljno dugo da osramotim svog sina i da gledam kako moj muž gubi svoju lijepu kosu. I mislim da bih mogla. Ali učim da živim i da volim bez računanja troškova, bez razloga i uvjeravanja da ništa neće biti izgubljeno.
Život će vam slomiti srce, i život vam može oduzeti sve što imate i sve čemu se nadate. Ali postoji jedna vrsta jevanđelja prosperiteta u koju vjerujem. Vjerujem da će u tami, čak i tamo, biti ljepote, i biće ljubavi. I s vremena na vrijeme, činiće se kao više nego dovoljno.
Hvala vam.