Srđan Valjarević na jedinstven način spaja u svojoj estetici ono ponajbolje od majstorstva srpske i evropske književne tradicije

Od jedne do druge katastrofe, to je put ovog društva. Studentski bunt sigurno ne može nikako politički zakucati ili poentirati. U Srbiji jednostavno nema ozbiljnog i dobro organiziranog političkog odgovora na nacionalizam

Davor Špišić. Telegram.hr

“…I na dugim talasima pronašao neku hrvatsku radio-stanicu. Javili su da je beogradski Partizan pobedio zagrebački Zagreb u košarci, što me i nije posebno dotaklo, osim što sam napokon razumeo svaku izgovorenu reč. Bio je to moj jezik. Čak i posle svih ratova, ipak sam razumeo svaku reč, to nije moglo da se promeni…”, negdje krajem devedesetih melankolično bilježi pisac iz Srbije u privremenom rezidencijalnom egzilu u pitoresknom mjestašcu na jezeru Como.

Jedan je to od dijelova kultnog autobiografskog romana “Komo” Srđana Valjarevića. Prozaik i pjesnik, jedan od najznačajnijih suvremenih srpskih pisaca (Beograd, 1967.) na jedinstven način spaja u svojoj estetici ono ponajbolje od majstorstva srpske i europske književne tradicije s postbitničkim nervom urbane pustopoljine. Stoga ne čudi da je Valjarevićevo svedeno majstorstvo prepoznato na svjetskoj sceni i brojna njegova djela doživjela su eksportna izdanja.

Veliku čitalačku sektu ima i u Hrvatskoj, još onomad dok su se kopije njegovih proza prijateljski dilale mejlovima. Zagrebački Sandorf je 2008. objavio “Komo”, dvije godine nakon beogradske praizvedbe, a prošle godine je u izdanju VBZ-a izašla njegova rana zbirka poezije “Džo Frejzer i 49 + 24 + 5 pesama“. Srđan obožava Korčulu, jedno od formativnih središta njegovog djetinjstva i mladosti. Trenutno radi na uvjetno rečeno nastavku “Koma”, što čekamo s nestrpljivom čitateljskom glađu. A dok čekamo, Valjarević se otvorio Telegramu.

TELEGRAM: Što je značilo vratiti se nakon 25 godina na “mjesto zločina”, u gradić Bellagio na jezero Como?

VALJAREVIĆ: Isto kao i prvi odlazak, i ovaj drugi je došao neočekivano i neplanirano, na tu ideju je došao urednik portala “Velike priče”, ponudio mi je da odem na pet-šest dana u Bellagio i da za taj portal napišem nekoliko tekstova, i naravno da sam odmah prihvatio. Ovog puta sam na put išao s fotografom i prijateljem Nebojšom Babićem s kojim se poznajem jako dugo, i to je ispalo odlično. I kako smo se približavali mjestu Bellagio na jezeru Como, moje je uzbuđenje raslo, kako se to kaže, iako ni na koji način nisam osjećao neku veliku želju da ponovo dođem u Bellagio, niti tu ima bilo kakvih emotivnih razloga ili nešto slično, ali vjerovatno sam ondašnji boravak zacrtao u sebi romanom koji sam napisao. Čudan osjećaj, kao da se vraćam u tekst, a ne u taj gradić na jezeru. Poprilično sam se uznemirio kad smo automobil parkirali kod katedrale na trgu, i odmah sam se zaletio i utrčao u bar “Sport”, vidio sam Augusta kako izlazi iza šanka, bilo mi je drago da je i dalje živ i zdrav, rekao sam mu tko sam, i on je u svojoj 88-oj godini bio prilično zbunjen i podjednako u čudu kao i ja. Obradovali smo se puno jedan drugom, lijep susret.

TELEGRAM: Koji su bili motivi pisanja nastavka romana? Otkud ta potreba? Nastavci, barem u lovarnom svijetu, uglavnom dolaze narudžbom i pozamašnom akontacijom.

VALJAREVIĆ: Odmah nakon susreta s Augustom, i nakon druženja s njim uz kavu dan poslije dolaska, odlučio sam da se ponovo popnem na planinu Monte San Primo, što je na 1700 metara, ali pomislio sam ako je Augusto i dalje živ i ako možemo da nastavimo sa druženjem tamo gdje smo stali prije 25 godina, onda i ja moram da se popnem ponovo na vrh te planine. Ili barem da pokušam. Ali ispalo je da još uvijek mogu, sad je i fotograf bio tu, sve je išlo kako treba. Augusto je jedini lik iz knjige kojem nisam promijenio ime, mnogi likovi u stvarnosti inače više nisu živi, Augusto i ja smo sjedili ispred kafea i imali smo opet toliko tema za razgovor, a onda je i jedan novinar napravio tekst o nama za lokalne novine. Tada sam odlučio da napišem tekst o tome, a “Komo 2” je bio kao nekakav radni naslov, iako to nije nikakav nastavak, već tekst za sebe, ali može se čitati i kao nastavak, jer se ipak mnogo toga iz prve knjige spominje i u ovom tekstu.

TELEGRAM: U međuvremenu je “Komo 2” dobio naslov “Knjiga o promašaju”. Zašto? U čemu je promašio vaš literarni dvojnik?

VALJAREVIĆ: Promašajima se može posvetiti čitava knjiga, i ja sam se ovdje bavio samo tim periodom od 25 godina između prvog i ovog drugog boravka u gradiću Bellagio. Kad kažem “promašaj”, tu se mogu i razni sinonimi upotrijebiti, i svaki se može iskoristi kao poglavlje: propusti, neuspjesi, padovi, zajebi, previdi, debakli, greške…, i tako dalje, a svega toga je bilo dovoljno za jednu knjigu. Druga stvar vezana za Bellagio je to što sam taj gradić solidno zapamtio, kao i okolinu, pokraj jezera i naokolo, što je bilo sasvim dovoljno da mi je bilo jasno da ništa nisam dobro zapamtio, ni put do vrha planine uopće nisam zapamtio.

Ponovo sam morao da koristim mapu i uopće nisam mogao da se sjetim kako sam uspio da se popnem prije 25 godina. Da li mi je bilo naporno ili nije? A na kraju, ni zašto sam se uopće onda i odlučio da se popnem na tu planinu? Sve sam morao ponovo da radim, kroz sve sam morao ponovo proći i sve mi je bilo kao da to prvi put radim. Na kraju sam se popeo na vrh i raširio transparent na kojem piše “Živjela ponavljanja!” To je zato što nisam siguran da su moguća.

TELEGRAM: Žanrovski je nastavak, koliko sam stekao uvid iz fragmenata, miks reportaže i dnevničke proze. Htjeli ste dokumentarizam koji će vas obraniti od fikcije?

VALJAREVIĆ: Točno tako, ovaj rukopis jeste nekakva dokumentaristička proza, za razliku od prve knjige koja se može smjestiti i u fikciju ako hoćete, sada su u knjizi samo tri lika, stvarna lika, dakle, fotograf, Augusto i ja, i sve se dešava u pet-šest dana i u tih 25 godina između. Onda sam objavljivao u dnevnom listu “Danas” isto ili slično ovome što sada objavljujem u “Nedeljniku”, tada se taj dnevni list štampao u Crnoj Gori jer je bilo zabranjeno da se štampa u Srbiji, ali se noću švercao jer nije bilo zabranjeno i da se prodaje u Srbiji. Tadašnji ministar informiranja Srbije je sadašnji predsjednik Srbije, planina Monte San Primo je i dalje na istom mjestu, Augusto je i dalje za šankom, dakle, nema nijednog razloga za fikciju.

TELEGRAM: Ne prezate od jakih autobiografskih dimenzija u svemu što pišete?

VALJAREVIĆ: Ne smeta mi, to je sigurno, ali prosto jer nemam iskustvo da fikcija može da mi bude toliko odvratna koliko može život da mi bude odvratan, kao i suprotno, ne mogu u fikciji uživati kao što mogu u stvarnom životu o kojem ionako ne znam dovoljno… Osim što je život sveukupno čudesan, što je sa fikcijom teško moguće, i samo sam obrnuo stvari, u novinama objavljujem fikciju, a u knjigama do sada nisam.

TELEGRAM: Je li jedan od pokretačkih paradoksa inicijalnog “Koma” to osjećanje antijunaka – u udobnosti otmjene rezidencije a iskustvo emigrantsko, izgnansko?

VALJAREVIĆ: To je sigurno točno, moguće je da je to čest slučaj, da je to osjećanje zapravo glavni pokretač za pisanje. Jer zašto bih pisao i da li bih pisao da se osjećam sigurno i dobro u svojoj kući, ili u svojoj sobi, kada nikada nisam imao takav osećaj.

TELEGRAM: Ima li nečeg podsvjesno kolonijalnog u tim zapadnjačkim fondovskim ulaganjima u nečiju maštu? Kakvo je vaše iskustvo?

VALJAREVIĆ: Nisam se time mnogo bavio, ali sigurno je da sve te boravišne stipendije, koje te ništa strogo ne uslovljavaju, nikakve veze sa umjetnošću nemaju. Uostalom, kao i sve književne i uopće nagrade koje se dodjeljuju.

TELEGRAM: Petogodišnji romaneskni serijal “Fric i Dobrila” pišete u magazinu “Nedeljnik”. Loži vas to pisanje romana u nastavcima? Mislim, i Dostojevski je tako…

VALJAREVIĆ: Prije pet godina sam započeo, i ove godine u maju s tim završavam, to je ukupno negdje oko 260 priča u nastavcima, ili četiri knjige ukupno, što sve zajedno čini jednu cjelinu. U prvoj knjizi je bilo više nekakvih trivijalnih i banalnih situacija ili komentara na dnevnu politiku, ili društvena zbivanja, radi se o likovima koji su povratnici iz Švicarske i trebalo im je vremena da se snađu i priviknu na život u Srbiji, a onda kada su se privikli, zatvorili su se u stan i rijetko kad, ili uopće ne izlaze napolje.

I kad ja negdje putujem, putuju i oni, nosim laptop sa sobom i pišem po hotelima. I jeste, osim što mi je bilo potrebno da imam radnu obavezu da pišem svake nedjelje, dobro se zabavljam s tim nastavcima sve vrijeme. Ono što mi je bilo važno jeste da izbjegnem bilo kakvu strukturu, već samo da pratim taj proces priče u četiri knjige, priče koja je mogla da nastane bilo kad, od jedne jedine riječi, može trajati koliko god hoću, i može se završiti bilo gdje i u bilo kom trenutku.

TELEGRAM: Ima li tu derivata megapopularnih legendarnih sitcoma Novaka Novaka, Siniše Pavića…? Kao neki apsurdni obrat “Pozorišta u kući” i “Boljeg života“, uz koje smo odrastali?

VALJAREVIĆ: Sve što sam mogao provući kroz tekstove, a da mi je bilo važno, provukao sam. Od toga da je jedan lik, inače Kinez, od kuhara postao konceptualni umjetnik koji je pod velikim utjecajem velikog tajvanskog umjetnika iz New Yorka Tehching Hsieha, pa do Frica, koji je ateista, ali mu tokom noći, u snu, izbijaju teološki ili duhovni ili mistički natpisi na odjeći, koja je najčešće srebrna svećenička mantija u kojoj se budi, i ne zna se kako mu se to dešava i odakle ta odjeća na njemu, ali ga i ne zanima. Tu su i ostali članovi porodice, kao i komšije, koji sudjeluju u svemu tome, zapravo u jednom raspadu te male zajednice koja živi u jednosobnom stanu u beogradskom predgrađu, kao i u raspadu nešto veće zajednice, a to je ovo društvo i država u koju su se vratili.

Dobrila je u početku bila jedina društveno zainteresirana i angažirana, ali je i ona odustala, i na kraju se vratila u Švicarsku. I kad ste već spomenuli Novaka Novaka, on mi je bio rođak, bratić mog oca. Novakov otac je bio pop u Kruševcu kojeg su ubili komunisti poslije rata, Novak je bio ateista, inače… Moga dedu, koji je vodio kafanu “Kaćuša” i bio predsjednik društva “Dobra narav” također u Kruševcu, zaklali su četnici 1944. godine. Novak Novak, sa kojim sam postao jako blizak pred kraj njegovog života, mi je rekao da ako me ikada zovu iz nekih novina da pišem, da im odmah ponudim seriju, ili tekstove u nastavcima, jer sam lijen kao i on, a i nemam neku posebnu strast prema politici, također kao i on, tako mi je rekao.

Tada sam smislio Gojka i Dobrilu, na njegov prijedlog. Nekoliko godina kasnije su me zvali iz lista “Danas” koji je bio u osnivanju, i u početku sam pisao nekakve besmislene tekstove, ali onda sam počeo da objavljujem i ovo što me je Novak posavjetovao. Kasnije sam samo promijenio ime Gojko u Fric, jer su poslije pada Miloševića likovi napustili Srbiju i preselili se u Švicarsku, a Gojko je volio filmove Fritza Langa. Dakle, sve je vrlo jednostavno, što je inače jedini odgovor na konfuziju u kojoj se živi.

TELEGRAM: Dok ispisujete apsurdne situacije ovaj stvarni vanjski apsurd zapravo vas sustiže i prestiže?

VALJAREVIĆ: Uvijek mi je u glavi da se realnost jednostavno ne može shvatiti. I točka.

TELEGRAM: Je li vas, kao i mnoge nas starije, iznenadio ovaj pacifistički studentski bunt u Srbiji?

VALJAREVIĆ: Jeste, naravno, iz nekog potpunog mrtvila se sve ovo pojavilo, i zaista lijepo izgleda, što je nažalost sve. Ali sad je to već postalo tradicija, barem u zadnjih 35 godina, iz Beograda su često odlazile slične slike u svijet, kako se to kaže, te divne slike protesta ili demonstracija, da bi se kasnije sve u Beogradu prije ili kasnije vratilo u ono isto sranje koje je bilo i ranije, ili još gore. Od jedne do druge katastrofe, to je put ovog društva. Studentski bunt sigurno ne može nikako politički zakucati ili poentirati. U Srbiji jednostavno nema ozbiljnog i dobro organiziranog političkog odgovora na nacionalizam, na povijest, pogotovo ovu skorašnju, a onda i sve ostalo što se sada spominje, na korupciju, kriminal, kao i na kolektivno haluciniranje o Rusiji, Kosovu, o nekakvom obrednom Svetosavlju, kao i o svemu ostalom.

TELEGRAM: Prošle godine je u izdanju zagrebačkog VBZ-a izašla vaša rana zbirka poezije “Džo Frejzer i 49 + 24 + 5 pesama”. Kada u otvarajućoj poemi kreću stihovi “Ja Džo Frejzer / rekoh / došlo je vreme da odjebem / sve one sitne i slabe”, zdvajate li što više nema istinskih fajtera, heroja?

VALJAREVIĆ: To su osobne borbe, i vjerujem da uvijek ima heroja, samo još nismo čuli za njih, a i ne moramo da čujemo. Uvijek ih ima. To su neki pobjednici u svojim borbama koje vode u životu, biju svoje bitke. Vjerujem da takvih uvijek ima, i da ih je uvijek bilo.

TELEGRAM: U mnogim vašim djelima iskrcavate se na Korčulu. Taj otok ima posebno značenje u vašem životu?

VALJAREVIĆ: Tamo sam proveo dobar dio djetinjstva i mladosti, i u pauzama od raznih poslova u Beogradu. Radio sam pet sezona u konobi kao konobar, kod Andrije Botice, divnog čovjeka iz Račišća koji nažalost nije više živ. Imao sam i onda dobre prijatelje, ali i sada imam neke nove. I jednostavno sam se uvijek dobro osjećao tamo, ništa loše nemam sa Korčule u sjećanju. Sad taj otok, kao i sam grad, postaje preskupo ljetovalište, i sad je to prvi put da mi nešto tamo nije po volji. Ali šta da se radi, malo toga u životu i može da nam bude stalno po volji.

TELEGRAM: Prošli ste put od radnika teškometalca do postbitnika tvrdokuhane karizme u pisanju. Zahvalni ste na tom šljakerskom iskustvu?

VALJAREVIĆ: Jesam, zaposlio sam se sa nepunih osamnaest godina, i trebalo mi je vremena da se priviknem na mašinbravarsku radionicu. Išli su mi naročito na nerve drugi radnici, kolege koji su zadovoljno zviždukali i pjevali dok su radili, sve dok nisam i ja počeo pjevat jednog dana, što se naravno od buke mašina nije čulo, ali sam ipak pjevao, nisam mario za buku. A naročito nisam mario što se moje pjevanje ne čuje. Tako sam, sa pauzama, proveo nekih sedam-osam godina. I to je ipak možda i najbolje iskustvo iz tog perioda. To što sam pjevao i što mi nije bilo važno što se moje pjevanje ne čuje od buke.