Igor Božanić je kantautor iz Banjaluke koji je od 2017. objavio nekoliko EP izdanja na engleskom jeziku i nastupao na festivalima u regionu. 2019. godine bio je finalista nagrade Milan Mladenović. Gostovao je na koncertima Marisse Nadler i Dunje Knebl u Zagrebu, Passengera u Ljubljani i Damira Imamovića u Beogradu.
Preko beogradskog izdavača Pop Depresija, 2021. je objavio album „Runo“, kojim je započeo novi muzički pravac, pjevajući na maternjem jeziku i pronalazeći inspiraciju u tradicionalnim melodijama regiona. U saradnji sa Srđanom i Pavlom Popovim, 2025. je objavio album „Žega“, nadahnut sevdalinkom i banjalučkim gradskim pjesmama. Uz album je planirano i vinilno izdanje u ograničenom tiražu.
Prošle sedmice Igor je nastupio na BL-Art Festivalu u banjalučkom DKC Incel, što je bio povod da novinar BUKA magazina porazgovara sa mladim kantautorom koji danas živi i stvara na relaciji Banjaluka – Ljubljana.
Božanić nema mnogo formalnog muzičkog obrazovanja. Završio je par razreda osnovne muzičke škole na odsjeku za klavir, ali talenat, rad i ljubav prema muzici oblikovali su njegov put.
„Dolazim iz muzičke porodice u kojoj svi pjevamo, a otac se time i bavi, pa sam odrastao okružen gitarama i papirima sa tekstovima ex-Yu hitova. Za sevdah sam se počeo zanimati kada sam počeo pisati na našem jeziku. Narodna melodija dolazila je sama od sebe zbog jezika. Počeo sam slušati naše velikane sevdaha i nove forme, i prirodno zavolio taj žanr. Slutio sam da će me put odvesti ka sevdahu jer sam uvijek završavao koncerte nekom sevdalinkom. Publika je reagovala posebno, najčešće na pjesmu ‘Kraj potoka bistre vode’, i tada sam osjetio da se krije nešto posebno“, rekao je Igor.
Božanić tvrdi da se neke sevdalinke mogu slušati po pedeset puta i svaki put otkriti novi detalj.
„Kad pokušaš naučiti sevdah, shvatiš da neke stvari jednostavno ne mogu biti reproducirane. Možda zato tražimo nove forme i aranžmane. Po cijenu da zapadnemo u mistifikaciju sevdaha, nikad nećemo otpjevati nešto kao Zehra Deović ili Himzo Polovina. Privlače me neobični tekstovi i priče nastale u drugim vremenima, a koje i danas pružaju novi uvid. Melodije i poezija su opčinjavajuće jer su oblikovane kroz godine prenošenja i zapisivanja“, naglašava muzičar.
Igor je sevdah izučavao sam.
„Upoznao sam ga kroz slušanje, istraživao različite interpretacije i pozadinu žanra. Uzori su mi, naravno, Deović, Polovina i Emina Zečaj, koja spaja radijsku i usmenu sevdalinku. Najveći uzori su mi praktično nepoznati pjevači sa etnomuzikoloških snimaka, uključujući banjalučke pjevačice zapisane od Vlade Miloševića. Njihov izraz je fascinantan“, pojašnjava.
O savremenim izvođačima sevdaha kaže:
„Zahvaljujući muzici izbjeglica, stilizaciji i miješanju žanrova u Mostaru, te novom valu sevdaha, svi koji želimo da se bavimo sevdahom na novi način, imamo dobru odskočnu dasku. Imam samo lijepa mišljenja o svima i rado ih slušam.“
Album „Žega“ je Božanićev drugi album i žanrovski je označen kao „sevdah noir“. Nastao je u saradnji sa braćom Popov i sadrži dvije autorske pjesme „Umij me, more“ i „Bosna“, te obrade poznatih sevdalinki i rekonstrukcije tri banjalučke gradske pjesme prema terenskim snimcima Vlade Miloševića.
„Pjesmama smo dali novi oblik i spojili muzičke svjetove, dobili poseban zvuk i novi pogled na tradiciju. Izabrao sam ih zbog neočekivanih tekstova i prostora za reinterpretaciju. Preovladavaju mračnije teme, ali ima i vedrijih dijelova, kao u pjesmi ‘Zmaj prileti s Bosne na Dunavu’, ili u ‘Moj Behare’, gdje tuga dobija smiren i spokojan ton. Aranžman je u tom slučaju najveseliji“, pojašnjava kantautor.
Inspiraciju mu daju zaboravljeni banjalučki pjevači i njihove posebne melodije.
„Fantastični narodni tekstovi me nadahnjuju, na primjer pjesma ‘Lijepa Meleća’, koja kroz nevjerovatne scene u Banjaluci vodi do tragedije otkrivene na kraju. Te pjesme su kao mali filmovi“, ističe.
Na BL-Art festu u DKC Incel nastup je bio opušten i prijatan.
„Ni tehnički problemi nisu mogli pokvariti ugođaj. Pola publike su bili prijatelji, uživali smo, i jedva čekam novi nastup na domaćem terenu“, kazao je Božanić.
O životu u Sloveniji kaže:
„Kada ne živiš tamo odakle si, više razmišljaš o svojoj zemlji i stvaraš neku idealizovanu sliku domovine. Preseljenje pruža novi okvir za sagledavanje tradicije, navika i kulture.“