Umjesto da svake godine sebi dodajemo nove ciljeve i nova pravila, možda bismo se napokon mogli zapitati: šta je od toga uopšte potrebno? Stručnjaci okupljeni u Guardianovom tekstu podsjećaju da nas često ne umara ono što moramo, nego sve ono što radimo iz navike, krivice ili osjećaja da “tako treba”. Često je najveće olakšanje naučiti da nešto — jednostavno prestanemo da radimo.
Kada je riječ o svakodnevnim zadacima, ne mora sve biti savršeno složeno i ispeglano. Ladica u koju odjeća ulazi bez prevelikog reda često štedi vrijeme, a smanjenje broja različitih čarapa znači i manje uparivanja.
Pisanje beskrajnih e-mailova gotovo uvijek znači još više e-mailova u povratku, a dopisivanje po različitim aplikacijama troši energiju koja nam treba za zadatke koji zaista donose rezultat.
Ako nemate medicinski potvrđen nedostatak vitamina, uravnotežena ishrana je bolja od šarenih kutija tableta. I ormar može biti jednostavniji: nekoliko jednobojnih kombinacija uštedi vrijeme, a izgleda uredno i smireno.
Dermatolozi poručuju i da je, u mnogim slučajevima, dobra krema sa zaštitnim faktorom sasvim dovoljna, a pretrpavanje kozmetikom stvara više obaveza nego koristi.
Dnevno gledanje investicija samo stvara nervozu, jer male oscilacije ne mijenjaju dugoročnu sliku.
Čak je i kuhanje jednostavnije nego što mislimo: manji broj dobro odabranih začina daje dublji ukus, a ponavljanje jednostavnih večera nije sramota — hrana je tu da nahrani porodicu, a ne da impresionira publiku.
Malo nereda u kući nije tragedija; ponekad je dovoljno imati jedno mjesto koje će ga “podnijeti”.
Tokom radne sedmice vrijedi pustiti djecu da sama rješavaju manje probleme, jer tako uče odgovornost i snalaženje.
Vrt ne mora biti sterilan — priroda često sama uspostavi ravnotežu.
U fizičkoj aktivnosti nema potrebe forsirati tijelo preko granice: lagano kretanje tokom oporavka je korisnije od upornog guranja kroz bol. Najbolji trening je onaj koji volite i koji znate izvoditi.
Naučna istraživanja pokazuju i da “cool-down” nema veliki efekat na upalu mišića, a bolna stopala ne rješavaju uvijek mekši ulošci — potrebno je pronaći pravi uzrok.
I kupovina namirnica može biti jednostavna: mnoga najbolja jela nastaju od malo sastojaka.
Skupi probiotici najčešće nisu potrebni ako jedemo dovoljno biljne hrane, a mrlje se iznenađujuće često rješavaju običnom sodom bikarbonom i sirćetom.
Čak ni intimni život ne bi trebalo pretvarati u obavezu s liste — pritisak ubija spontanost.
Kada putujemo, vrijedi sebi dati jedan dan lufta poslije povratka, umjesto da odmah jurimo nazad u obaveze.
Nema potrebe trošiti bogatstvo na vino — i varijante u kutiji mogu biti sasvim pristojne.
U domu je manje dekoracije često jednako više mira, jer manje predmeta znači manje prašine i nervoze. Djeci za rođendan ne treba spektakl; park, društvo i torta često su sasvim dovoljni.
Nema ni potrebe da životno insistiramo na “najboljem prijatelju” — mali trenuci slučajne povezanosti ponekad znače više.
Odjeću nosite zbog sebe, a ne zbog tuđih komentara ili godina u rodnom listu.
U teškim situacijama, ponekad i sitnice prave razliku.
Ljubimca je bolje ne hraniti tik prije odlaska veterinaru, jer će mu to smanjiti stres i mučninu.
Važno je i reći kada smo nezadovoljni, umjesto da emocije guramo pod tepih zarad lažnog mira. A kada neko tuguje, ne moramo nužno imati savršene riječi — nekada je dovoljno samo biti prisutan.
Planiranje budućnosti ne mora biti komplikovano.
Kod renoviranja je mudro iskoristiti prirodno svjetlo i toplinu, jer to donosi dugoročnu udobnost. Dom treba uređivati za sebe, a ne za nepoznatog “budućeg kupca”.
Opsesija biohakingom često je samo novi oblik pritiska; tijelo nije algoritam koji mora stalno da se optimizuje.
Nema ni razloga čuvati stvari iz osjećaja obaveze — poklon koji vam ne treba ne zaslužuje stalno mjesto u životu.
Karijeru je nemoguće isplanirati u sitne korake; otvorenost i fleksibilnost često donose neočekivane prilike.
A kad je riječ o djeci, ocjene su važne, ali nisu jedino mjerilo — dijete je mnogo više od broja u dnevniku.
Na kraju, vrijedi napraviti i malu provjeru stvarnosti.
Odrasli ljudi preuzimaju odgovornost za svoje emocije; partner nije serviser tuđih raspoloženja.
Život ne treba svoditi na objave i lajkove, jer digitalni trag ne određuje vrijednost.
Djeca uče iz onoga što vide, više nego iz onoga što čuju.
Godine nisu razlog da se povučemo u strah i predrasude.
Nema potrebe da se nerviramo zbog tuđih izbora — važnije je kako mi reagujemo na ono što ne možemo kontrolisati.
I možda najvažnije: naučiti reći “ne”. Svako “da” koje izgovorimo protiv sebe odnosi komad energije i vremena koje bismo mogli posvetiti onome što zaista volimo.
Prava olakšica ne dolazi iz novih pravila, nego iz oslobađanja od onih suvišnih. Kada prestanemo da trčimo za svime, ostaje nam više prostora za ono što nas zaista čini mirnim i živim.
Manje je — vrlo često — zaista više.