Gledajući jedan dokumentarac pomislih na onu – promeni karakter samo promil, promenio si sudbinu.
A karakter i sudbina bili su u jakoj sprezi u slučaju Miloša Crnjanskog koji je rođen na današnji dan 1893. godine. Pisac koji je nedvojbeno ostavio neizbrisiv trag u našoj književnosti. Uostalom, »Seobe« su proglašene romanom veka. Prečesta poređenja sa Andrićem su neodrživa, bespotrebna i plitka. Andrić je, često će reći kritičari, bio socijalno prihvatljiviji. Nobelovac je bio dobar sa svima, a Crnjanski u sukobu sa svima: buntovan, kapriciozan, iskričav, opsesivan (o čemu je Kovač često pisao), prznica, spreman i na pištolj i dvoboj s pilotom Tadijom Sondermajerom, čovek političkih opredeljenja koja se i danas tumače na razne načine. Književni kritičari D. Ređep i N. Bertolino smatraju da je bio pre svega antikomunistički nastrojen i time amortizuju njegovu desničarsku orijentaciju kao što su naznake podržavanja Frankovog i Musolinijevog režima, kao i »kadar u kojem ga grli Adolf Hitler«, ali za kojeg, prema rečima Bertolina, svet još uvek nije znao koja pošast je u pitanju.
– TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA –
Kada je po povratku u zemlju nakon dvadeset i pet godina izgnanstva posetio redakciju »Studenta«, u medijima je taj čin propraćen samo kratkom vešću, bez traga o razgovoru sa njim, po čemu je bilo jasno da je Crnjanski još uvek pisac nepodoban u zemlji i još uvek su se apostrofirali njegovi desničarski stavovi u čemu je prednjačio Krleža. (Krleža čiju poziciju, ako smo na polju etike i estetike, ništa nije tako dobro saželo kao rečenica – protivio se tom režimu unutar sustava, ali nikada protiv sustava. Krleža koga je protivljenje staljinizmu, Informbirou i NDH odvela u apoteozu komunizma i Tita kojem se nikada nije suprotstavio. Iako je jasno u nekom trenu shvatio da su mu iluzije razbijene. Često je drugovao s Titom, ali nije tajna da je ćaskao i s Pavelićem, Đilasom i Tuđmanom. Zbog te svoje pozicije na klacklalici, nakon »Zastava« su ga mrzeli i srpski i hrvatski nacionalisti. Veruje se da su »Zastave«, nedovršeno delo, zapravo najava neodrživosti ideje jugoslovenstva.)
Nakon što je Miloš Crnjanski predložen za člana SANU, izglasano je da postane dopisni član što on, naravno, nije prihvatio. Mnogi kažu da mu nije ni bilo stalo, da je toliko bio siguran u svoje delo.
U jeku studentskih demonstracija 1968. godine zabeležene su njegove reči: »Mladost je gnev i pobuna. Ako niste nestrpljivi u mladosti, u starosti će vas stići kajanje, uzalud.«
– TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA –
Zamerali su mu čuvene zareze, njihovu učestalu upotrebu i nelogičnost mesta u rečenici. »One su želja da se čitaocu nametne volja pisca. Može biti da to nije bogzna kako lepo, ali je neumitno«, rekao je.
Vida Ružić je bila jedna od najlepših beogradskih devojaka dvadesetih godina prošlog veka, iz ugledne porodice. Priča kaže da je jednom prilikom na Filozofskom fakultetu stavila šešir na klupu do sebe, čuvajući mesto za prijateljicu. Jedan mladić je pomerio šešir i seo. Naglasila mu je da je mesto zauzeto. »Zauzeto? Pa za mene, naravno.« Priča dalje kaže da je to bio Miloš Crnjanski. Njena porodica se jako protivila toj vezi i po hitnom postupku poslali su Vidu u Pariz. Koliko sutradan Miloš stavlja kuću u Pančevu na doboš i kreće za njom. Ostali su zajedno do kraja. Ona, ovekovečena kako šije lutkice u »Romanu o Londonu«.
Udvarao se Miloš pre toga i Anici Savić Rebac i nikada joj nije oprostio neuzvraćenu ljubav. Nakon toga je došapnuo Andriću da dâ negativnu recenziju za njenu zbirku pesama, koja je iz tog razloga svetlost dana ugledala tek nakon dugih šest godina. »Gđa Savić je pesnička duša, nema sumnje, ali ovo je slaba zbirka, nema smisla izdavati je. To je i mišljenje Andrićevo«, javio je Aničinom izdavaču Cvijanoviću, isturajući Andrićevo ime u prvi plan kao štit uz molbu da sve to ostane među njima. Ego nije novum na zvezdanom književnom nebu na kojem gruva, puca i grmi kao pri sudaru dve vazdušne struje, planinske i morske, a današnjica nam samo učvršćuje taj poredak stvari.
Nakon povratka u zemlju osećao je da je zanimljiv kao emigrant, ali ne i kao pisac. »Mi Srbi smo kratkog daha. Kratko cenimo i slavimo nekoga. Brzo zaboravljamo. U Srbiji su zaboravljeni i veći ljudi od mene.«
Dva dana pred smrt u bolnici je izjavio: »Ja uopšte više nemam nameru da živim.« Odbio je da uzima hranu. Preminuo je, tako odlučivši, 30. novembra 1977. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana.
A Aleja zaslužnih građana se ponavlja kao jedina matrica koju dosledno pratimo. Da činom sahrane pod nazivom »zaslužni« operemo ruke od svih nelogičnosti i nedoslednosti.
Na proslavi stogodišnjice od rođenja Miloša Crnjanskog čula se i rečenica da »nije pisac duboke misli «, ali je »naknadno korigovana«. Bezumlje izjava koje tradicionalno i postojano održavamo.
Nama ostaje da ga čitamo. Pisca ritma i muzike, raskošne sintakse, zareza koji prave pauzu vođenu njegovom rukom, pesnika neponovljive mekoće stiha i pisca proze koja se u »Seobama« polako, ali sigurno penje do poetike. Uopšte, njegova proza uvek zađe do poezije. I dubine. Svakako dubine misli. Znaju oni koji su ga čitali.
»A kad se zaljulja, opet, u san, zapaljen i pun nekih plamenova, tumba se u nekom šarenilu u nepreglednu daljinu, u nedoglednu visinu i bezdanu dubinu, dok ga kiša, što kroz trsku prokišnjava, ne probudi. Tada, pomućenom svešću, prvo začuje lavež pasa i poj petlova, da odmah zatim širom, u mraku, otvori oči i ne vidi ništa, ali da mu se učini kao da vidi, u visini, beskrajan, plavi krug. I, u njemu, zvezdu.«
Posetu Kolarcu u oktobru 1965. godine započeo je rečima: Ima Seoba. Smrti nema.
A seobe ostadoše jedina pomeranja na ovim geografskim koordinatama koja sa sigurnošću slutimo kao sasvim izvesna.
Piše Natalija Kantar