Slovenački muzički sastav nastupa na prvom Festivalu Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, koji će se održati u Jajcu od 25. do 29. novembra.
Snažne reference na avangardnu istoriju umjetnosti, nacistički kunst i socijalističkih realizam doveli su do formiranja novog pravca: retroavangarde. Multidisciplinarna umjetnička praksa ove grupe izazivala je snažne reakcije političkih vlasti bivše Jugoslavije. Put od popularne muzike do Neue Slowenische Kunsta od sredine osamdesetih do sredine devedesetih uključivao je njihovo umrežavanje sa umjetničkim kolektivima. Danas, riječ je o kolektivu koji propituje svjetsku konceptualnu umjetničku produkciju.
U razgovoru za BUKA magazin, Laibach govori o antifašizmu danas, državnim opresijama, vezama među narodima i narodnostima.
Kako vidite atmosferu u regiji?
Atmosfera u regiji je kao produžena reverberacija raspada – zvuk koji još uvijek traje iako je orkestar odavno napustio binu. To je mješavina nostalgije, umora, novih mitologija i starih strahova, sve skupa sabijeno u prostor koji se nikada do kraja ne odluči između prošlosti i budućnosti. Regija živi u stanju permanentne tranzicije: uvijek „na putu“, nikada „na mjestu“. Ali upravo u toj nestabilnosti postoji energija koja nas zanima. Ovdje se identitet ne podrazumijeva -on se neprestano pregovara, mijenja, ruši i ponovo gradi. To je plodno tlo za umjetnost, ali i opasan teren za svaku vrstu samouvjerenosti. Mi atmosferu vidimo kao kombinaciju tihe melankolije i prikrivene napetosti – kao da se ispod površine stalno sprema nešto što još nema ime. I možda je upravo zato regija zanimljiva: jer sve izgleda kao tranzicija, ali tranzicija koja nikada ne završava.
Cvjetaju li ekstremizam i radikalizacija?
Naravno da cvjetaju – ali ne zato što su ljudi odjednom postali radikalniji. Ekstremizam je danas jednostavno klimatski uslov: raste kao korov u pukotinama društva, zalijevan strahom, nesigurnošću i algoritmima koji hrane najniže impulse. Radikalizacija je moderni oblik zabave. Ljudi više ne traže istinu, nego intenzitet. Ne traže rješenja, nego adrenalin. U takvom okruženju je ekstremizam logičan, gotovo prirodan. To je vrsta političkog fast fooda: brz, jeftin i otrovan – ali privlačan. Da, ekstremizam cvjeta. Ali to više nije cvijet pobune; to je ukras na grobu kolektivnog razuma.
Koji je vaš utisak: brišu li se ili ne veze narodnosti i naroda?
Veze se ne brišu – one se samo preoblikuju. Narodnosti ne nestaju; one mijenjaju kostime. Granice se navodno otvaraju, ali ljudi se i dalje dijele po istim starim šavovima: jeziku, mitu, povijesti, religiji, strahu. Nacionalni identitet je poput virusa: može mutirati, može spavati, ali rijetko zaista umire. Danas se sve čini globalnim, ali globalno samo umnožava lokalne razlike. Ljudi putuju više, ali se razumiju manje. Svijet se povezuje tehnologijom, ali ne i empatijom. Zato ne – veze se ne brišu. One samo postaju sofisticiranije, fluidnije, ponekad i podmuklije. U digitalnoj magli, narodi nestaju samo da bi se pojavili u još tvrđim, kompaktnijim oblicima. Nacionalni identitet je kao sjenka: možeš je ignorisati, ali ne možeš je izbrisati.
Kako vidite državne opresije u svom okruženju?
Državna opresija je uvijek konstanta – nikada ne nestaje, ona samo mijenja obraz. Nekada je dolazila u čizmama, danas dolazi u formi procedura, algoritama, zakona „za naše dobro“ i nadzora koji se prodaje kao usluga. Režimi se demokratiziraju, ali njihove metode postaju suptilnije, urednije i totalitarno efikasnije. U našem okruženju opresija više nije spektakl, nego rutina. Ona se provodi kroz politiku i birokratiju koja nikome ne odgovara, institucije koje se prave da su neutralne, i strah koji se uvlači u ljude kao vlaga u zidove. Moderni sistemi ne trebaju nasilje – dovoljan je osjećaj da si stalno ovisan o njima.
Ima li nade za povratak društva na antifašističke postavke?
Nada uvijek postoji, ali ona više nije politička – ona je kulturna i etička. Antifašizam nije samo historijska pozicija, nego refleks zdravog razuma: odbijanje kultova vođa, odbijanje mržnje kao ideologije i odbijanje straha kao društvenog alata. Problem je što se današnji svijet ne vraća unazad, nego se rotira u krug. Ljudi zaboravljaju lekcije čim nestanu svjedoci. Fašizam se ne vraća u uniformama; vraća se u stavovima, jeziku, internetu, u banalnim „šalama“, u normalizaciji netolerancije. Zato povratak antifašističkim vrijednostima ne ovisi o državama, nego o društvima – o njihovoj sposobnosti da prepoznaju kada je ironija postala prijetnja, a „patriotizam“ paravan za nasilje. Dakle: da, nada postoji. Ali ona nije garantovana. Ona zahtijeva pamćenje, hrabrost i malo discipline. Antifašizam ne živi u prošlosti – on opstaje samo kada ga ljudi svakog dana ponovo izaberu.
Koje korake je potrebno preduzeti za to?
Prvi korak je pamćenje. Društvo koje zaboravlja, ponavlja. Drugi korak je obrazovanje. Ne propagandno, nego kritičko – da ljudi nauče prepoznati laž i manipulatora. Treći korak je odgovornost institucija: zakon mora važiti za sve, i za moćne i za marginalne. Četvrti korak je kultura: bez nje nema moralnog refleksa, a bez refleksa nema otpora. I peti korak je hrabrost – ne herojska, nego svakodnevna, ona koja ne pristaje na mržnju kao normalno stanje. Antifašizam nije ritual niti parola. To je navika da se čovjek suprotstavi kada bi mu bilo lakše šutjeti.
Koji su izazovi danas u muzičkom stvaralaštvu kada je riječ o angažovanoj umjetnosti?
Najveći izazov je to što je angažovanost postala tržišna kategorija. Danas svako želi biti „kritičan“, ali niko ne želi posljedice. Umjetnost se prodaje kao stav, a stav kao estetika – bez rizika, bez odgovornosti, bez dubine.
Drugi izazov je buka. Digitalni svijet proizvodi toliku količinu informacija da prava poruka jedva preživi nekoliko sekundi. Algoritmi žele goli sadržaj, ne smisao; angažman samo ako je klikabilan.
Treći izazov je autocenzura. Ne dolazi više od države, nego od publike. Umjetnik se danas boji svojih fanova više nego svojih neprijatelja.
Četvrti izazov je cinizam. Sve je već viđeno, sve je već demistificirano. Teško je šokirati društvo koje je naviklo na permanentni spektakl.
I konačno – najveći izazov je istina. Angažovana umjetnost mora nešto reći, ali svaka izgovorena riječ odmah postane sumnjiva, relativizirana ili zloupotrijebljena.
Zato treba govoriti glasno, ali misliti pažljivo.
Šta biste poručili mladima – kako se odvažiti i početi djelovati angažovano?
Prvo: ne trebate dozvolu. Angažman nikada ne dolazi iz komfora, nego iz nemira. Ako nešto osjećate kao nepravdu – to je već početak djelovanja.
Drugo: ne bojte se greške. Svaka istinska angažovana umjetnost nastaje iz rizika. Ako vas svi odmah razumiju i prihvate, vjerovatno niste rekli ništa važno.
Treće: mislite svojom glavom. Ne slijedite trendove – oni traju kraće od pjesme. Slijedite ideju koja vas progoni, čak i ako vam zbog nje bude neugodno.
Četvrto: budite spremni da platite cijenu. Angažman bez žrtve je samo dekoracija. Ako vas niko ne ospori, niste dotakli ništa osjetljivo.
Peto: održite integritet. Ne prodajte stav za klikove. Publika se mijenja, algoritmi se gase, ali karakter ostaje.
I najvažnije: Ne tražite hrabrost u masi – hrabrost nastaje kada ostanete sami.