Osnove međunarodnog monetarnog sistema postavljene su u Bretton Woodsu 1944. godine. Tada su na Međunarodnoj finansijskoj konferenciji, na kojoj su učestvovale 44 zemlje (uključujući i Jugoslaviju), osnovani MMF i Svjetska banka, te je američki dolar uspostavljen kao globalna rezervna valuta podržana zlatom. Druge zemlje bile su obavezne postaviti službene paritete svojih valuta prema američkom dolaru, prema njegovom fiksnom omjeru prema zlatu. U Bretton Woodsu, gdje je Amerika izbila kao najveća svjetska sila s oko polovice ukupnog svjetskog BDP-a i jedina imala pravo veta u MMF-u, dogovorena su načela poslijeratnog međunarodnog monetarnog sistema, uglavnom zasnovana na takozvanom Whiteovom planu koji je ona predložila, dok je plan tada poznatog svjetskog ekonomista, Britanca Johna Maynarda Keynesa, koji je zagovarao međunarodnu klirinšku uniju i “bancor” kao obračunsku valutu, bio potisnut u drugi plan. MMF je trebao osigurati saradnju na području međunarodnog platnog prometa i kursne politike te odobravati kredite za kratkoročno uravnoteženje platnog balansa, dok je Svjetska banka dugoročnim kreditima trebala omogućiti obnovu i razvoj, prvenstveno za infrastrukturu.
NOVI POREDAK ili Sporazum Mar-a-Lago (Trampova rezidencija na Floridi)
Ideju je preuzeo tadašnji strateg Hudson Capitala Stiven Miran, novi predsjednik Trampovog savjeta ekonomskih eksperata. Po Trampovom mišljenju, glavni razlog za probleme ekonomije SAD je vještački jak dolar koji je doveo do problema američke proizvodnje i gubitaka u mnogim sektorima. Pošto je lokalna proizvodnja nekonkurentna, SAD su prinuđene da povećaju uvoz, ostavljajući ih zavisnim od stranih zemalja za određeni broj dobara. S obzirom na to da druge zemlje (na primjer, Kina) podržavaju svoj proizvodni sektor državnim subvencijama, problem je još veći. S ovim problemom povezana je i američka uloga globalne kontrole, ostavljajući je s velikim teretom vojnih troškova koji opet dovode do javnih deficita i dugova. Tramp vidi jači dolar kao glavni razlog pada udjela radnih mjesta u industriji u SAD. Da bi se sistem doveo u “pravednu” ravnotežu, SAD bi trebalo da zahtijevaju slabiji dolar i destimulišu uvoz kako bi ponovo pokrenuli domaću proizvodnju. To bi također trebalo da natjera druge zemlje da same plaćaju veći dio računa za odbranu i prihvate nižu isplatu u svojim američkim trezorima za otplatu prošlih sigurnosnih garancija. Zemlje koje se ne slažu s ovim uvjetima trebaju biti izolovane.
SAD preuzimaju neproporcionalno veliki dio potrošnje na odbranu, što dovodi do povećanja javnog duga.
Globalne posljedice: Kina, Europa i novi financijski poredak
Početak uvođenja “tarifa” se u tom pogledu vidi kao važan instrument. S jedne strane, povećanje carina će snažno podstaknuti strane kompanije da presele proizvodne kapacitete u SAD, što će stvoriti domaća radna mjesta. Prihodi od carina pomoći će u smanjenju fiskalnog deficita i otvoriti mogućnost za smanjenje poreza, što ga opet čini privlačnijim za ulaganje u SAD. Prijetnja carinama se također smatra alatom za pregovaranje kako bi se druge zemlje priklonile volji SAD u pogledu vojnih troškova, imigracije, krijumčarenja droge itd. Sam Tramp nije otvoreno zagovarao ideju sporazuma, ali neke od njegovih politika mogu se smatrati da rade u tom pravcu. Prijetnja od povlačenja SAD iz NATO-a i bližih veza s Rusijom doveli su do ogromnog povećanja evropskih izdataka za odbranu.
Ekonomski efekti i reakcije na međunarodnoj sceni
Više tarife dovele su do toga da nekoliko kompanija najavi velike investicione planove u SAD. Dolar je također oslabio, uglavnom kao rezultat izdvajanja globalnih investitora s američkih akcija. Američki trezori su okosnica velikih dijelova globalnog finansijskog sistema i njegovo pomicanje moglo bi imati ozbiljne posljedice. Manje od trećine američkih trezorskih papira od vrijednosti drži se u inozemstvu, tako da u cilju značajnog smanjenja ukupnog javnog duga ne bi se moglo poštedjeti domaće investitore. Samo bi restrukturiranje američkih trezora u stranom vlasništvu ostavilo mnogo dugova. Većinom valuta još uvijek upravljaju centralne banke i finansijsko tržište ima mnogo manju ulogu u ekonomijama. Efikasno kontrolirati nivo dolara nije jednostavno. Ako Trampova administracija počne iznositi takvu ideju javno, to bi moglo dovesti do značajne rasprodaje na američkom tržištu obveznica. Globalna preraspodjela iz SAD-a dovela bi do velikog udara na dolar, dok bi neizvršenje obaveza po američkim trezorima značajno povećalo premiju rizika prinosa. Kina ima daleko najveći trgovinski suficit sa SAD-om i u velikoj mjeri zavisi od sprečavanja aprecijacije svoje valute. Malo je vjerovatno da će Kina podlegnuti pritisku iz SAD-a. Kina također ne zavisi od sigurnosti SAD-a, naprotiv. Također, Europa kao najveći trgovinski partner SAD-a kroz veću potrošnju na odbranu i infrastrukturu povećaće svoj rast i smanjiti ekonomski jaz u odnosu na SAD, a istovremeno će otvoriti mogućnosti za ulaganja van SAD-a.
Svijet je pred vrlo turbulentnim vremenom. Ovdje nismo spomenuli BRIKS i kriptovalute koje će također imati veliku ulogu u stvaranju novog finansijskog poretka. Da li države svojim intervencijama mogu dovesti do promjena ili to treba prepustiti ekspertima, možda je najbolje definirao Milton Friedman, ekonomski nobelovac, izjavom: “Kada biste državne vlasti zadužili da se brinu za Saharu, za 5 godina bi tamo nastala nestašica peska.”