Vještačka inteligencija promijenila je moje iskustvo školovanja iz temelja. Pohađam javnu srednju školu u New Yorku i ovi alati su svuda oko mene. Ne želim ih koristiti na način na koji to rade moji vršnjaci – uglavnom ih izbjegavam – ali postali su neizbježni.
Na času na kojem smo obrađivali Životnu pripovijest Fredericka Douglassa, gledala sam kako učenik diskretno podiže laptop na krilo, ubacuje cijelo poglavlje u ChatGPT i za nekoliko sekundi dobija gotovu analizu teksta. Ta analiza se zatim koristi u diskusiji i predaje nastavniku, često kao dio ocjene za učešće na času. Umjesto refleksivne rasprave o ropstvu i ljudskoj izdržljivosti, dobili smo prepisane komentare.
Na matematici sam svjedočila kako kolega uslika zadatak, ubaci ga u AI, a telefon mu za nekoliko sekundi izbaci detaljno rješenje sa grafikonima. Nije me šokiralo samo varanje, već činjenica koliko je sve to postalo normalno.
Nestanak zajedničkog iskustva
Nekada smo do ponoći nervozno kuckali po tastaturama, utrkujući se da dovršimo zadatke prije roka. Nije bilo zabavno, ali nas je povezivalo u zajedničkom akademskom iskustvu. Sada, rokovi su izgubili smisao. AI briše posljedice odlaganja i tjera učenike da ne rade ništa sami. Nestao je osjećaj hitnosti, kao i prilika da kroz disciplinu i trud razvijamo sopstveni um.
Škole širom SAD-a ulažu u programe za detekciju AI-a i softvere za nadzor ekrana, ali učenici nalaze načine da ih zaobiđu. Postoje čak i „humanizer“ alati koji prepravljaju tekst kako bi izgledao „manje robotski“. Tokom ispita uvode se zaključani ekrani i kamere, ali ni to nije nepremostiva prepreka – telefoni se lako unesu i koriste.
Problem nije samo u prepisivanju, već i u mentalitetu koji nastaje: Zašto učiti i razvijati se ako možeš dobiti peticu tako što ćeš prepustiti mišljenje mašini?
Debate koje više nisu debate
Kao članica školskog debatnog tima bila sam uzbuđena što postoji prostor u kojem se cijeni kreativnost, kritičko mišljenje i intelektualni napor. Obožavala sam osjećaj dok od nule gradim argument i učim da iznenada kontriram protivniku.
Ali i tu se AI uvukao. Na takmičenjima smo svjedočili da se chatbotovi koriste za istraživanje i kreiranje argumenata između rundi. Rasprava, koja je trebala biti nadmetanje u vještini razmišljanja, svela se na recitovanje uniformisanih AI argumenata sa upitnim podacima. Nešto što sam voljela odjednom je postalo prazno.
AI kao alat – i kao iskušenje
Ne tvrdim da je AI isključivo loš. Može poslužiti kao sredstvo za učenje – kvizovi iz vokabulara, objašnjenja nepoznatih pojmova, istraživanje novih tema. Ali iskušenje da se zlorabi uvijek je tu. Pitanje je: šta će se dogoditi kada kratkoročna rješenja postanu jedina strategija koju znamo?
U stvarnom svijetu chatbotovi neće intervjuima i upornim istraživanjem razotkrivati moćnike. Neće izvoditi operacije na otvorenom srcu niti plesati balet. Ako nastavimo ovako, otupljujemo upravo one instinkte koji su nam potrebni da bismo preživjeli: izdržljivost, kritičko mišljenje i sposobnost da pod pritiskom sami pronađemo rješenje.
Kako dalje?
Potrebno je više od softverskih blokada da bismo se izborili s ovim problemom. Rješenje leži u drugačijim oblicima ocjenjivanja: usmeni ispiti gdje učenici moraju obrazložiti svoj proces razmišljanja, personalizovani zadaci vezani za aktuelne događaje, portfolio-ocjenjivanje i prezentacije koje zahtijevaju vrijeme i lični angažman.
Učenike treba poticati da razmišljaju o vlastitom radu – kroz dnevnike učenja ili diskusije u kojima će iskreno govoriti o poteškoćama, pristupima i naučenim lekcijama.
Samo tako možemo izgraditi obrazovno okruženje u kojem opstaju integritet, kreativnost i originalna misao. Jer ako je AI školu učinio lakšom za preživjeti, učinio ju je i mnogo težom za odrasti iz nje. Tehnologija stvara generaciju vječnih početnika – nesposobnih da sami misle i djeluju.
Izvor: The Atlantic
Autorica: Ashanty Rosario