Isidora Banjac rođena je 8. avgusta 1995. godine u Prijedoru. Upisala je osnovne studije istorije umjetnosti na Odjeljenju za istoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu 2014.godine. Nakon završetka osnovnih studija, upisuje master studije takođe na Odjeljenju za istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koje je završila 2019. godine. Tokom osnovnih studija bila je stipendista Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske. Od 2023. godine zaposlena je kao kustos u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u Banjaluci.Voditeljka je podkasta posvećenog kulturi i umjetnosti „Artikulakcija“.
Za portal BUKA sa Isidorom razgovaramo o umjetnosti kao pozivu, radu kustosa, ali i izložbi koja će u četvrtak biti otvorena u Muzeju savremene umjetnosti RS.
Isidora, možeš li se prisjetiti svoje prošlosti, kako je došlo do toga da izabereš umjetnost kao poziv i odlučiš se za studije istorije umjetnosti?
Kao i većina devetnaestogodišnjaka i sama sam bila prilično pogubljena i zbunjena u tom periodu, naročito kad se radi o tako važnoj stvari poput izbora fakulteta. Moja interesovanja su uvijek naginjala ka društvenim i humanističkim naukama, jako su me zanimali prije svega istorija i film. Kada sam saznala za studij istorije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu svidio mi se program i činilo mi se da bih se mogla pronaći u tome. Iako se moja očekivanja i realnost studiranja nisu uvijek poklapale, nisam požalila, imam zaista sjajno iskustvo sa fakulteta.
Vodila sam se pomalo idealističkom i prilično naivnom idejom da glavni kriterijum pri izboru fakulteta trebaju biti moja interesovanja i da ću samo tako pronaći profesiju koju volim i kojoj ću biti posvećena. Imala sam sreću da pronađem posao u svojoj struci i da se bavim i razvijam u okviru svoje profesiju, što smatram velikom privilegijom.
Koji su najveći izazovi rada jednog istoričara umjetnosti na našim prostorima? Koje su prednosti, a koje su mane tvoje profesije?
Istoričar umjetnosti je specifično zanimanje koje obuhvata širok spektar znanja i vještina. Nažalost, kada govorimo o našem području, ne postoji dovoljno razvijena svijest o ovoj profesiji. Vjerovatno nepopularnost profesija uslovljava i činjenica da su uslovi rada vrlo nepovoljni i da zaista nije lako pronaći posao u ovoj struci, i to nije slučaj samo naše zemlje.
Prednost je svakako mogućnost istraživanja i otkrivanja umjetničkog nasljeđa kroz razne slojeve prošlosti, ili ukoliko se bavite savremenom umjetnošću, u poziciji ste da anticpirate i učestvujete u stvaranju i artikulaciji umjetničke scene, i na kraju, vaš sud je taj koji ostaje za budućnost. Na tom putu možete upoznati zaista zanimljive ljude i steći sjajna iskustva. Naravno, sve to je uslovljeno stalnim radom, čitanjem i istraživanjem – bilo da se bavite prošlošću ili savremenom umjetnošću. Rekla bih da je mana, ako govorim na nekom opštijem nivou, manjak svijesti o značaju istorije umjetnosti kao nauke, nedovoljan broj prilika za razvoj profesije, a potrebna je ogromna količina entuzijazma, truda, upornosti i posvećenosti da ostvarite svoje kapacitete, ali nije nemoguće.
Možeš li nam reći kako teče realizacija koncipiranja jedne izložbe, kako se ideje pretvaraju u ono što publika može na kraju da vidi u muzeju?
To je još jedna od prednosti i zanimljivosti našeg posla – rad na izložbama. Budući da je mene profesionalni put odveo do pozicije kustosa i rada u muzeju savremene umjetnosti imam priliku da upoznjem i sarađujem sa različitim umjetnicima, i kroz to upoznam se sa različitim pristupima, procesima rada i shvatanjima umjetnosti.
Moje dosadašnje iskustvo bazira se na zajedničkom radu sa umjetnicima, od ideje i izbora radova, preko promišljanja narativa i poruke koju želimo komunicirati kroz izložbu kao cjelinu i konačno do formiranja postavke u izložbenom prostoru. I uz to, kustos kroz autorski tekst daje svoje tumačenje i svoju perspektivu izložbe. To su neke ključne faze rada. Naravno, rad na izložbi i uopšte muzejski rad je prije svega zajednički i u njega su uključeni, pored umjetnika i kustosa, i dizajner, PR, muzejski tehničari i svako ima svoj udio u stvaranju izložbe. Mislim da je taj kolektivni aspekt vrlo bitan i zbog toga je važno imati osjećaj zajedništva i povjerenja u ostatak tima, da svako profesionalno i predano radi svoj posao. Samim tim proces je puno ljepši, a krajnji rezultat zasigurno ne može biti loš.
U Muzeju Savremene umjetosti RS ubrzo će biti otvorena izložba “Pitanje pogleda”, slovenačkog fotografa Jake Babnika, a ti si kustoskinja ove izložbe. Reci nam nešto o samoj izložbi, nemamo često priliku da vidi izložbu fotografija na ovom nivou?
Upravo tako, trenutno spremamo samostalnu izložbu slovenačkog fotografa Jake Babnika, pod nazivom “Pitanje pogleda”, koja će biti otvorena u četvrtak, 10. aprila u 19 časova.
Izložba obuhvata više fotografskih serija koje su nastajali kroz dugogodišnju karijeru Jake Babnika. Njegova recentnija istraživanja u polju fotografije tiču se pitanja posmatranja fotografija, odnosno uslovljenosti našeg pogleda i tumačenja. Dok određene fotografije postavljaju pitanja koja se tiču našeg odnosa prema prošlosti, značaja sjećanja, uloge fotografije u širem duštvenom kontekstu, serijom “Stilske vježbe” (2019 – 2021) i radovima koji slijede počinje da preispituje značenje fotografije u savremenom trenutku, često na duhovit i ironičan način predstavljajući prostore naše svakodnevice sa svim njenim bizarnostima i neskladom.
Pokušaćemo da kroz izložbu isprovociramo pogled i percepciju posmatrača, takođe da pokrenemo pitanja o pozicije fotografije danas, u svijetu koji obiluje vizuelnim sadržajima. Vjerujem da će iskustvo publike biti zanimljivo i radujem se razmjeni mišljenja i doživljaja sa njima.
Da li je fotografija dovoljno zastupljena i priznata u savremenoj umjetnosti?
Jeste, fotografija je punopravni umjetnički medij, priznat i od strane muzeja, kao krovnih institucija umjetnosti. Naravno, pozicija fotografije je u kontekstu umjetnosti vrlo specifična, jer pored umjetničke fotografije, ovaj medij često ima funkciju dokumenta koji upućuje na neki drugi umjetnički rad. Mnogi teoretičari pišu o značenju fotografije u kontekstu umjetnosti i zanimljivo je posmatrati sve te perspektive i kako su se pozicija i tumačenje fotografije kroz godine mijenjali. Fotografija je prihvaćena i primljena na Akademije, što je još jedna potvrda da je prihvaćen njen umjetnički status. Ono što je zanimljivo jeste da fotografija i dalje daje dovoljno prostora i motiva za istraživanje i preispitvanje, bilo da se radi o umjetničkoj fotografiji, komercijalnoj ili fotografiji kao elementu svakodnevice ili čak načinu komuniciranja. Što se tiče uloge fotografije u savremenoj umjetnosti, imamo brojne primjere i iz našeg okruženja, čak je i mnogi slikar koriste u svom radu. Na primjer slikar Radenko Milak je polazeći od fotografija kao osnove, na svojim slikama predstavljao određene istorijske događaje, te na taj način pokrenuo pitanja ne samo o njihovom značaju i mjestu u kolektivnoj svijesti, već i o ulozi koju fotografija ima u tom kontekstu.
Ovaj medij ima kompleksnu poziciju koja je, između ostalog, uslovljena i stalnim tehnološkim napretkom, zatim ičinjenicom da danas gotovo svi imamo kamere, da je taj medij postao dio svakodnevice. Prisutno je mnoštvo fenomena i tema u kontekstu istraživanja i pisanja o fotografijama, pa i izložba “Pitanje pogleda” pruža nam neka nova saznanja i motiviše nas na razmišljanje i preispitivanje ovog medija.
Babnik se u svojim radovima često osvrće na društvene, političke i kulturne aspekte. Kako ti kao kustoskinja gledaš na ulogu fotografije u oblikovanju kolektivne svesti, naročito u postjugoslovenskom prostoru?
Umjetnost nas na vrlo suptilan način može uputiti na određene obrasce i uticati na formiranje naše svijesti i mišljenja ne samo o istoriji, već i o sadašnjem trenutku. Sa jedne strane, taj potencijal umjetnosti se vrlo često iskorištava u svrhu propagande i manipulacije, ali takođe može biti pogon za kritičko promišljanje i postavljanje brojnih pitanja i uočavanja nekih negativnih i toksičnih obrazaca . Moć fotografije je utoliko veća jer joj se vjeruje, budući da doslovno prenosi, tj. predstavlja svijet oko nas. Takođe važan aspekt fotografije je i onaj dokumentarni, odnosno mogućnost da svjedoči i o određenim događajima, što je vrlo važna aspekt u istraživanju i formiranju našeg znanja. Naš postjugoslovenski prostor je vrlo izazovan u tom smislu, sa svojim kompleksnim nasljeđem, nepostojanjem jasno artikulisanog odnosa prema prošlosti, pa samim tim ni strategija pamćenja, što dovodi do stalnih identitetskih kriza. Zato je važno postavljati pitanja, istraživati, kritički promišljati svijet oko nas, a mislim da umjetnosti i ljudi koje se njome bave, bilo kroz praksu, bilo teorijski, imaju značajnu ulogu u tome.
Kako u današnjem vremenu, kada je svuda prisutna vizualna stimulacija, teško održati autentičan i kritički pristup fotografiji? Kako se izboriti sa sveprisutnom ekranizacijom sadržama?
S obzirom da sam kustos garantujem da je jedan od načina odlazak na izložbu “Pitanje pogleda” (haha). Šalu na stranu, ali mislim da nam ovakvi sadržaji mogu dati jednu novu perspektivu u doživljaju fotografija i generalno vizuelnog sadržaja, a istovremeno navesti nas na kritičkog promišljanje istog. Naročito kada neko, poput Jake Babnika, vrlo ozbiljno i promišljeno pristupa svom radu. Okruženi smo mnoštvom sadržaja i vrlo je važno znati se odrediti prema svemu tome. Istraživanje, čitanje, konzumiranje kvalitetnog sadržaja, sve to pomaže kritičkom sagledavanju svijeta. Naravno, nije uvijek lako prepoznati i izabrati ono što nam pomaže u procesu izgradnje kritičkog mišljenja, ali mislim da dosta u tome pomaže i umjetnost, te se nadam da će i ova izložba imati slično dejstvo na neke od posjetilaca.
Tvojim dolaskom u Muzej savremene umjetnosti vrata ovog muzeja otvaraju se i za najmlađe, ti si neko ko organizuje radionice za djecu. Kako je došlo do ovog kocepta rada? Čemu ti učiš djecu, a šta ti učiš od djece?
Hvala ti i laska mi što si ovaj aspekt muzejskog rada povezala sa mojim dolaskom u Muzej, ali moram reći da su moje kolege i prije mene organizovale slične aktivnosti. Možda se stiče taj utisak jer sam u zadnje vrijeme to preuzela na sebe, ali svakako je i ranije bilo programa koje su uključivale našu najmlađu publiku.
Što se tiče mog angažmana na ovom polju, dolaskom u Muzej počela sam da radim u Odjeljenju koje se bavi programskim aktivnostima i činilo mi se da postoji dosta prostora u koji bismo mogli uključiti više ovakvih radionica. Mislim da je publika jedan od najvažnijih činilaca muzeja, i u tom kontekstu vrlo je važno promišljati i biti angažovan na polju formiranja publike. Zbog toga, potrebno je okrenuti se djeci i što ranije ih uvoditi u muzejski svijet i pokazati im njegove zanimljive strane i na taj način uticati na formiranje njihove svijesti o značaju odlaska u muzeje. Jedan od ciljeva ovakvih aktivnosti je približavanje savremene umjetnosti najmlađima, jer kroz formalno obrazovanje teško da će dobiti ovakvu vrstu znanja, a mislim da je tu negdje i uloga kustosa i muzejskih radnika da edukuju i proširuju vidike svojoj publici.
Tih nekoliko radionica koje sam organizovala bile su i za mene dragocjenu iskustvo i drago mi je da se formirala grupa djeca koji su postali stalni učesnici. Svaki put kad vidim da je učesnicima zanimljivo i da su se zainteresovali da se zabavljaju, meni je to podsticaj za dalji rad.
Koliko su djeca zainteresovana za umjetnost, kako oni reaguju na muzejske postavke? Da li je nešto slično planirano i u okviru nove izlože fotografija Jake Babnika?
Moja iskustva sa djecom su bila odlična, vrlo su neopterećeni i slobodni, postavljaju pitanja, razmišljaju, otvoreni su za nova saznanja. To mi je jako drago, a i ja se sa njima dobro zabavim.
Planirano je da mališane uključimo i u izložbu Jake Babnika, mislim da će biti zanimljivo vidjeti kako oni doživljavaju njegove fotografije.
Kako ti gledaš na banjalučku kulturnu scenu, šta je naše bogatstvo kada je umjetnost u pitanju, a na čemu je potrebno dodatno raditi?
Značajna stvar za Banjaluku su postojanje Akademije umjetnosti i Muzeja savremene umjetnosti koji generišu i artikulišu umjetničku scenu. Sa banjalučke Akademije potekla su neka od važnih imena savremene umjetnosti, neki su uspjeli ostvariti zaista impresivne internacionalne karijere.
Imala sam priliku da sarađujem sa mladim umjetnicima, koji su tek završili Akademiju, i mogu reći da sam se susretala i radila sa vrlo zanimljivim i talentovanim ljudima. Dobra stvar za Banjaluku i za nezavisnu umjetničku scenu je postojanje Galerija Vagon i drago mi je da se oko njih stvorila neka scena. Što više izložbenih prostora to je više prilika za umjetnike, ali i za stvaranje različitih sadržaja. Postoji interesovanje publike, ali mislim da na tome treba još dosta da se radi. Kulturna scena generalno i dalje ostavlja mnogo prostora za rad i unaprijeđenje, ali tu je odgovornost na nama, i kustosima, umjetnicima, radnicima u kulturi, da taj prostor iskoristimo i radimo na njenom kontinuiranom razvoju i tako širimo njene granice