Ne događa mi se često da zahvaljujem Elonu Masku, ali moram priznati da je izuzetno jasno demonstrirao poentu koju neki od nas već godinama ističu – a to je činjenica da živimo u oligarhijskom društvu u kojem milijarderi ne dominiraju samo politikom i informacijama koje primamo iz medija, već i samom vladom i ekonomskim životom. Nikada to nije bilo očitije nego danas. No, s obzirom na vijesti i pažnju koju gospodin Mask posljednjih sedmica privlači dok protivzakonito i neustavno demontira državne agencije, smatram da je pravo vrijeme da postavimo pitanje koje mediji i većina političara izbjegavaju: Šta zapravo žele on i ostali multimilijarderi? Koji je njihov krajnji cilj?
Po mom mišljenju, ono za čim Mask i ljudi oko njega agresivno teže nije ništa novo. Nije složeno niti inovativno. To je ono što su vladajuće klase kroz istoriju uvijek željele i uvijek smatrale svojim prirodnim pravom – više moći, više kontrole i više bogatstva. I ne žele da im se obični ljudi – to jest vi i demokratija – nađu na putu. Oni žele sve. Elon Mask i njegovi kolege oligarsi vjeruju da su vlada i zakoni samo prepreke – prepreke njihovim interesima i onome na šta smatraju da imaju pravo.
Prije revolucionarne Amerike, u razdoblju prije 1770-ih, vladajuća klasa upravljala je prema doktrini poznatoj kao božansko pravo kraljeva – vjerovanju da je engleski kralj Božji izaslanik i da ga obični smrtnici ne smiju preispitivati. U moderno doba više nemamo božansko pravo kraljeva. Umjesto toga, imamo ideologiju koju promovišu oligarsi, a koja tvrdi da, budući da su izuzetno bogati ljudi – često samostvoreni, često gospodari revolucionarnih novih tehnologija – oni imaju apsolutno pravo vladati. Drugim riječima, ovi moderni oligarsi su naši kraljevi.
Ali nije riječ samo o moći, već i o nevjerovatnom bogatstvu koje danas posjeduju. Mask vrijedi 402 milijarde dolara. Zakerberg vrijedi 252 milijarde dolara. Bezos vrijedi 249 milijardi dolara. Zajedno posjeduju bogatstvo od preko 900 milijardi dolara – što znači da samo njih trojica posjeduju više bogatstva nego donja polovina američkog društva. Nije iznenađujuće da je njihovo bogatstvo od izbora Donalda Trampa naglo poraslo. Mask je postao bogatiji za 138 milijardi dolara, Zakerberg za 49 milijardi dolara, a Bezos za 28 milijardi dolara – sve od dana izbora. U međuvremenu, dok se ultra-bogati sve više bogate, 60% Amerikanaca živi od plate do plate, 85 miliona nema zdravstveno osiguranje ili ima nedovoljno pokriće, 25% starijih osoba pokušava preživjeti s manje od 15.000 dolara godišnje, 800.000 ljudi je beskućnika, a SAD ima jednu od najviših stopa dječjeg siromaštva među razvijenim zemljama svijeta.
Mislite li da oligarsi mare za radnike? Vjerujte mi, nije ih briga. Maskova odluka da rastavi USAID znači da će desetine hiljada najsiromašnijih ljudi širom svijeta ostati bez hrane ili umrijeti od bolesti koje su se mogle spriječiti. No nije riječ samo o inostranstvu. Ovdje u Sjedinjenim Državama uskoro će krenuti u napad na programe zdravstvene zaštite, ishrane, stanovanja i obrazovanja koji štite najranjivije ljude u našoj zemlji – sve kako bi Kongres mogao osigurati ogromne poreske olakšice njima i njihovim milijarderskim kolegama. Kao moderni kraljevi koji vjeruju da imaju apsolutno pravo vladati, bez oklijevanja će žrtvovati dobrobit radnika kako bi zaštitili svoje interese.
Nadalje, koristiće ogromna medijska carstva koja posjeduju kako bi skrenuli pažnju s posljedica svojih politika, dok nas istovremeno zabavljaju do besvijesti. Mask posjeduje Tviter. Zakerberg posjeduje Metu, koja uključuje Fejsbuk i Instagram. Bezos posjeduje The Washington Post i Twitch. Osim toga, on i njegovi oligarhijski kolege nastaviće trošiti nevjerovatne količine novca kako bi kupili političare iz obje glavne stranke. Ukratko, oligarsi, sa svojim ogromnim resursima, vode rat protiv radničke klase ove zemlje – i odlučni su u namjeri da taj rat dobiju.
Neću vas zavaravati – problemi s kojima se ova zemlja suočava izuzetno su ozbiljni. Ekonomski sistem je namješten. Sistem finansiranja političkih kampanja je korumpiran. I borimo se da obuzdamo klimatske promjene, egzistencijalnu prijetnju našem planetu, uz mnoštvo drugih važnih izazova. No jedno znam: najveći strah vladajuće klase u ovoj zemlji jeste da će se Amerikanci – crni, bijeli, Latinoamerikanci, urbani i ruralni, homoseksualni i heteroseksualni, mladi i stari – ujediniti kako bi zahtijevali vladu koja će predstavljati sve ljude, a ne samo bogatu manjinu. Noćna mora oligarha je da se nećemo dopustiti podijeliti po rasi, vjeri, seksualnoj orijentaciji ili zemlji porijekla i da ćemo zajedno skupiti hrabrost da im se suprotstavimo.
Hoće li ova borba biti laka? Apsolutno ne. Jedan od razloga za to je što će vam vladajuća klasa stalno ponavljati da oni imaju svu moć. Oni kontrolišu vladu. Oni posjeduju medije. Želite se suprotstaviti? Sretno vam bilo, reći će vam. Nema ništa što možete učiniti. Ali naš zadatak u ovim teškim vremenima jeste da ne zaboravimo velike borbe i žrtve koje su milioni ljudi podnijeli tokom stoljeća kako bi stvorili demokratičnije, pravednije i humanije društvo.
Razmislite o tome: tokom posljednjih stoljeća, koliko je ljudi ustalo i borilo se? A znate li šta su im savremenici govorili? Govorili su im: „Želite svrgnuti engleskog kralja i stvoriti novu naciju s vlastitom vlašću? Nemoguće. Želite uvesti opšte pravo glasa? Nemoguće. Želite ukinuti ropstvo i segregaciju? Nemoguće. Želite radnicima dati pravo na sindikate i zabraniti dječji rad? Nemoguće. Želite ženama omogućiti kontrolu nad vlastitim tijelom? Nemoguće. Želite donijeti zakone za osnivanje sistema socijalnog osiguranja, Medicare, Medicaid, minimalne plate, standarda čiste vode i zraka? Nemoguće.“
Drugim riječima, kao što nam je Nelson Mandela rekao: „Sve se čini nemoguće – sve dok se ne dogodi.“ U ovim teškim vremenima, očaj nije opcija. Moramo se boriti na sve moguće načine. Moramo se uključiti u politički proces, kandidovati za dužnosti, povezivati se s našim lokalnim, državnim i saveznim zastupnicima, donirati kandidatima koji će se boriti za radničku klasu. Moramo stvoriti nove kanale za komunikaciju i razmjenu informacija. Moramo volontirati, ne samo politički, već i u lokalnim zajednicama. Šta god možemo učiniti – moramo učiniti.
Nepotrebno je reći, ja namjeravam dati svoj doprinos – u Vašingtonu i putujući širom zemlje – kako bih stao u odbranu radničkih porodica i suprotstavio se oligarhiji. U danima, sedmicama i mjesecima pred nama, nadam se da ćete mi se pridružiti u toj borbi.
Možemo pobijediti. Pobijedićemo. Moramo pobijediti.
Hvala vam.