Dr Danilo Kovač predavao je istoriju i latinski jezik u banjalučkoj Gimnaziji trinaest godina, a odnedavno je naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu. Kao jedini nastavnik van Srbije plasirao se među dvanaest najboljih nastavnika u okviru Srpske nastavničke nagrade „Prosvetitelj“. Ova nagrada dodjeljuje se prosvjetnim radnicima Republike Srbije, kao i nastavnicima van Srbije koji nastavu izvode na srpskom jeziku. Žiri za ovo prestižno priznanje, koji broji četrnaest uglednih članova iz redova univerzitetskih profesora, medija, kulture i sporta, predvode istaknuti predstavnici Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Profesor Kovač, koji je master studije završio u Londonu kao Čivning stipendista, a doktorirao u Rimu, te se usavršavao i na prestižnoj Sorboni, iza sebe ima bogatu pedagošku karijeru obilježenu nizom domaćih i međunarodnih priznanja. Sa profesorom Kovačem razgovarali smo o savremenim izazovima u obrazovanju u svijetu i Republici Srpskoj, o tome kako se školski sistem prilagođava novim generacijama i koje promjene su ključne za unapređenje nastavnog procesa.
Od strane Srpske nastavničke nagrade stručnog žirija „Prosvetitelj“ svrstan si među
dvanaest najuspješnijih srpskih nastavnika kao jedini nastavnik van Srbije. Možeš li nam reći nešto o tome kako se postaje uspješan nastavnik, kao i o svom posljednjem priznanju?
KOVAČ: Do ovog priznanja, kao i do svih ostalih sam došao prvenstveno zahvaljujući banjalučkim gimnazijalcima, svojim bivšim učenicima, koji su tokom svih ovih godina podržavali moje nastavne projekte. Bile su mi veoma značajne studije na Institutu za obrazovanje Univerzitetskog koledža u Londonu i vjerujem da sam mnoge metode iz nastave istorije usvojio i primijenio. Za Nagradu Prosvetitelj sam aplicirao prošle godine kao tadašnji profesor banjalučke Gimnazije. Ponosan sam što je to prepoznao žiri nagrade Prosvetitelj, koji čine univerzitetski profesori, te predstavnici kulture, medija i sporta, uvrstivši me među svoje polufinaliste. Ova nagrada ima jedan sasvim drugačiji elemenat od svih prethodnih nastavničkih takmičenja u kojima sam učestvovao. Naime, pored odluke stručnog žirija, dodjeljuje se i Nagrada publike, o kojoj odlučuje glas javnosti. Za ovo priznanje glasali su brojni građani, te naši prijatelji, poznanici i učenici, čime nagrada dobija dodatnu dimenziju podrške. Pobjedniku i finalistima nagrade Prosvetitelj želim puno sreće i uspjeha u predstojećem takmičenju za Svjetsku nastavničku nagradu Global Teacher Prize. Takođe, ispred Bosne i Hercegovine za ovo međunarodno priznanje konkurisali su izuzetni nastavnici, u čijoj sam selekciji imao čast da učestvujem. Nastavnička takmičenja i nastavničke nagrade su važne jer umrežavaju nastavnike i, dajući im medijsku pažnju, pružaju nastavnicima priliku da izlože svoje ideje o obrazovanju. Budući da trenutno radim na institutu, potrudiću se da doprinesem istraživanju obrazovanja, te razvoju savremenih nastavnih metoda i sredstava.
Da li si zadovoljan obrazovnim sistemom u Republici Srpskoj?
KOVAČ: Obrazovanje u Republici Srpskoj, kao i u cijelom regionu, imalo je čvrstu osnovu koju je trebalo osavremeniti i nadograditi. Međutim, posljednjih godina svjedočimo suprotnim procesima, ta se osnova postepeno urušava. Nažalost, čini se da je obrazovanje širom svijeta potisnuto u drugi plan i da njegov razvoj više ne predstavlja društveni prioritet. Zbog brojnih izazova s kojima se sistemi suočavaju, mnoge vlade danas pokušavaju pronaći načine kako zadržati nastavnike u prosvjeti, jer oni sve češće napuštaju učionice i zapošljavaju se u drugim sektorima. Uprkos dobrim temeljima, obrazovanje u Republici Srpskoj i regionu nalazi se u stalnom padu. Slična je situacija i u cijelom regionu, izuzev Slovenije. Čini se da trenutnim stanjem nisu zadovoljni ni nastavnici, ni učenici, ni roditelji, što jasno pokazuje da su duboke i promišljene reforme nužne.
Šta su najveće kočnice za ovdašnje obrazovanje?
KOVAČ: Najveće prepreke napretku obrazovanja vidim u uplivu politike. Politički postavljeni direktori se dodvoravaju moćnim roditeljima, onemogućavajući nastavnicima da prema svim učenicima primjenjuju jednake kriterijume znanja i da dosljedno prenose vrijednosti pravde, odgovornosti i dostojanstva. U takvim okolnostima, dio nastavničkog poziva gubi svoj smisao, što narušava unutrašnju motivaciju nastavnika, kvalitet rada u učionici i cjelokupni obrazovni proces. Takvi direktori često namjerno prebacuju fokus sa suštine na formu, prikrivajući time vlastite propuste. Ipak, ne treba generalizovati. Jedan od pozitivnih primjera je direktor trebinjske gimnazije, Dobroslav Bobo Slijepčević. Kao student Univerziteta u Beogradu, stekao je zavidno znanje iz oblasti astrofizike, a svoju pedagošku posvećenost pokazuje i kroz Kamp fizičara u Trebinju, koji ima potencijal da preraste u prepoznatljiv obrazovni brend, ne samo Republike Srpske, već cijelog regiona. Osim toga, važno je i pažljivo birati one koji će raditi u školi. Nisu svi psihološki profili pogodni za nastavnički poziv. Nastavnik mora biti empatičan, dosljedan i spreman da traži znanje, ali i da pritom ne povrijedi ličnost učenika. U školama treba da rade osobe koje vole da uče, koje su otvorene za nove ideje i koje iskreno vole rad s djecom. Nažalost, u okolnostima u kojima vlada nedostatak nastavnog kadra, teško je sprovesti kvalitetnu selekciju. Ipak, prvi preduslov svakog napretka mora biti iskrena želja da se zaista odaberu najbolji. Osim toga, nastavni planovi i programi zahtijevaju reformu, a nastavnici su preopterećeni administracijom. Previše vremena odlazi na papirologiju, umjesto na rad s učenicima, na podršku darovitoj djeci ili pomoć onima koji se suočavaju s teškoćama. Papir o učeniku nikada ne smije biti važniji od samog učenika. Uprkos brojnim izazovima, važno je naglasiti da u Republici Srpskoj, ali i u cijelom regionu, postoji veliki broj izuzetnih nastavnika i nastavnica kojima je potrebno pružiti više prostora za profesionalni razvoj i realizaciju vlastitih obrazovnih ideja. Pored svojih dugogodišnjih kolega, nedavno sam imao priliku da upoznam učitelja iz Banjaluke, Borisa Petrovića, koji svojim entuzijazmom, kreativnošću i iskrenom ljubavlju prema učenicima svakodnevno čini mala čuda u svojoj učionici.
Da li je potrebno nešto promijeniti u ovdašnjem obrazovnom sistemu?
KOVAČ: Osim aspekata koje sam već naveo, smatram da je u gimnazije potrebno uvesti veći broj izbornih predmeta, kako bi se učenici postepeno usmjeravali prema izboru fakulteta i željenom životnom pozivu. U srednjim stručnim školama trebalo bi omogućiti više praktične nastave, dok bi se teorijski sadržaji trebali povezivati s realnim radnim okruženjem. Bilo bi korisno organizovati nastavu u manjim grupama, kao i uvesti sistem eksternog ocjenjivanja, tako da nastavnik tokom godine prati i ocjenjuje napredak učenika, ali da završnu ocjenu ne donosi on, već eksterni ispitivač. Na taj način bi se nastavnicima omogućilo da se više posvete individualnim potrebama učenika, a ocjena bi se posmatrala kao povratna informacija o njihovom znanju i napretku. U tom kontekstu vrijedi istaći Program međunarodne mature, koji se gotovo dvadeset godina uspješno realizuje u Gimnaziji Banjaluka. Učenici tog programa, zahvaljujući vlastitom trudu i posvećenosti, kao i entuzijazmu svojih profesora, redovno ostvaruju rezultate iznad svjetskog prosjeka. Budući da se učenički radovi ocjenjuju pod šifrom u različitim dijelovima svijeta, ti rezultati predstavljaju vrijednu potvrdu njihovog rada u cjelini. Neophodno je, takođe, podizati ugled nastavničke profesije, makar i kroz simbolične, ali značajne poteze. U pojedinim gradovima Republike Srpske, poput Bijeljine, na javnim plakatima predstavljaju se uspješni građani, naučnici, umjetnici, sportisti iz tog grada. To je divna praksa koja promoviše sistem vrijednosti i inspiriše mlade. Ipak, rijetko se među tim uzorima može vidjeti nastavnik ili nastavnica, što je šteta. U društvu koje pretežno vrednuje materijalna postignuća, nastavnici se rijetko doživljavaju kao uspješni ljudi, što dodatno otežava njihovu ulogu da budu uzori i autentični nosioci vrijednosti koje prenose učenicima. Nedostaje i podrška nastavnicima da se profesionalno i lično usavršavaju. Samo nastavnik koji je zadovoljan, ispunjen i koji ima priliku da izrazi svoju kreativnost može te vrijednosti prenijeti na učenike. Ne može se očekivati da učenici budu inspirisani i kreativni ako su njihovi nastavnici u grču i preopterećeni administracijom. Ulaganje u obrazovanje ne znači samo ulaganje u infrastrukturu, već prvenstveno ulaganje u ljude, u prosvjetne radnike koji svojim radom nose čitav sistem i oblikuju budućnost društva. Na kraju, o obrazovanju bi trebalo da odlučuju ljudi koji imaju stvarno iskustvo rada u učionici. Čak i oni koji su nekada radili u prosvjeti, a danas se nalaze na pozicijama donosilaca odluka, trebalo bi da se povremeno vrate u nastavu radeći neposredno sa učenicima uz nastavničku platu. Budući da svaka nova generacija donosi nove izazove, samo na taj način mogli bi zadržati dodir sa svakodnevnim potrebama škola.
Kao dugogodišnji nastavnik, da li možeš dati poređenje današnje učeničke generacije sa onom od prije deset godina. Da li su novije generacije, po pitanju vještina i znanja, u regresu ili progresu?
KOVAČ: Gimnazija Banjaluka je oduvijek bila škola prepuna talentovanih i nadarenih učenika, i to se nije promijenilo ni danas. Međutim, svjedoci smo naglog pada kriterijuma u posljednjih nekoliko godina. Sve više ocjene, nažalost, ne prate proporcionalan rast znanja. To je šteta, jer prevelika popustljivost ne podstiče učenike da daju svoj maksimum i razviju svoj puni potencijal. Profesor Zoran Pejašinović je kroz svoje nedavno istraživanje podsjetio da je 1965. godine iz banjalučke gimnazije isključeno čak 132 učenika zbog negativnih ocjena. Takva praksa, naravno, predstavlja krajnost i dobro je što su ta vremena iza nas. Ipak, danas svjedočimo suprotnoj krajnosti prosječna ocjena učenika u istoj školi iznosi gotovo četiri, pet a kod maturanata i više. Ako svi učenici imaju gotovo identične, najviše ocjene, to znači da djeca ne dobijaju realnu i korisnu povratnu informaciju o tome u čemu su zaista dobra, a gdje je potrebno uložiti više truda.
Kakvo je mjesto istorije i latinskog jezika u savremenom obrazovanju? Da li ti predmeti izgledaju anahrono današnjim generacijama?
KOVAČ: Učenike treba učiti da prihvataju različitosti, da budu kosmopoliti i građani svijeta, ali to nikako ne znači da treba da zaborave vrijednosti i izuzetno kulturno-istorijsko nasljeđe svog naroda! U tom kontekstu, istorija je mnogo više od predmeta – ona je nauka o životu. Njena suština je da nauči mlade da kritički promišljaju, da budu odgovorni građani, da argumentovano iznose stavove, jasno i precizno komuniciraju i da, u savremenom dobu, znaju ispitati vjerodostojnost informacija, te efektno sarađivati i s vještačkom inteligencijom. Istorija je predmet koji razvija toleranciju, empatiju i moral. Mlađe generacije, koje nisu doživjele ratove, treba učiti da mir ne uzimaju zdravo za gotovo i da budu svjesne njegove vrijednosti. U svijetu u kojem rastu tenzije i netrpeljivost, upravo adekvatno podučavanje istorije ima sve veći značaj. Naravno, temelj svega mora biti kvalitetno istorijsko znanje, poznavanje činjenica i razumijevanje uzročno-posljedičnih odnosa u društvenim procesima. Međutim, kada istorija postane samo niz podataka i datuma za pamćenje, mladi gube interesovanje za tu plemenitu i inspirativnu nauku. Moram priznati da mi je uvijek bilo lakše zainteresovati učenike za istoriju nego za latinski jezik. Ipak, i latinski može postati zanimljiv ako se u nastavi koriste asocijacije, igre riječi, povezivanje s drugim predmetima i savremenim jezicima. Smatram da bi nastavni planovi i programi trebalo da se reformišu tako da više pažnje posvete antičkoj istoriji i kulturi, a manje isključivo gramatičkim finesama. Na taj način akcenat bi trebalo staviti na razumijevanje i usvajanje univerzalnih poruka antičkog svijeta, onih koje i danas imaju snagu da oblikuju naš način razmišljanja, sistem vrijednosti i odnos prema životu.