Balkanska muzička atrakcija Dubioza Kolektiv ovoga ljeta, 19. jula, nastupićena Jelen OK Festu koji se jedanaesti put održava na Tjentištu, NP Sutjeska.
Ovaj bend je više puta nastupio na Jelen OK Festu i svaku put to je za posjetioce prestižnog festivala bio spektakularan doživljaj. Njihove pjesme govore o problemima u ovdašnjem društvu ali dinamičnost i razigranost muzike koju sviraju čine da nas tekst pjesama ne baci u “bendek”. Zapravo njihovo stvaralaštvo i njihove pjesme su na neki način izduvni ventil kroz koji publika može da ispusti svu onu negativnu energiju i probleme koji ih tište. Zato njihovi koncerti i jesu vid terapije i seansa koja pomaže čovjeku da odagna zle misli i probleme.
O karijeri, muzici i ovdašnjim prilikama novinar Buka magazina razgovarao je s Branom Jakubovićem, najvećim krivcem za uspjeh Dubioze Kolektiva i jednim od osnivača ovog popularnog benda.
Na Tjentištu ste ovoga jula, a ovo vam i nije prvu putda svirate na OK festu. Kakve impresije nosite s prošlih nastupa i kakav je osjećaj svirati na tom instorijskom mjestu?
Na OK festu smo nastupali već nekoliko puta, i mogu reći da se taj festival pretvorio u jedan od vodećih u Bosni i Hercegovini. Svaki put kad sam bio tamo, vidio sam kako se okupljaju mlade generacije iz svih država bivše Jugoslavije. Drago mi je što sviramo na mjestu gdje su se partizani nekada borili za slobodu svih naroda i narodnosti. Iako je u međuvremenu bio još jedan rat, danas mladi imaju priliku doći na nešto što se zove OK fest. Pokušavamo im pružiti nadu da će jednom ipak sve biti OK. I moja djeca su postala redovni posjetitelji. Zadnje dvije godine idu na kampovanje u svom aranžmanu i s velikim entuzijazmom navijaju da Dubioza NE svira na festivalu – tako mogu da uživaju bez da se roditelji vrzmaju po tonskim probama i zovu svakih pet minuta s pitanjima: “Treba li vam šta?”, “Jeste li jeli?”, “Nemojte predugo u hladnu vodu!” i slično.
Vi ste zapravo bend nastao iz protesta. Međutim, stanje stoji na istom mjestu godinama. Ima li smisla kritikovati postojeće stanje u zemlji kada vidimo da ne idemo “niđe”? Da li ćemo uopšte igdje i otići?
Mi smo u ovih više od dvadeset godina karijere napisali toliko protestnih pjesama – za razne situacije i prilike. Drago nam je kad vidimo da studenti u Beogradu puštaju te pjesme preko razglasa i nose transparente s citatima iz naših tekstova. Upravo za to te pjesme i služe. Dok god u mladim ljudima bude potrebe da se bune i mijenjaju, i čovječanstvo će imati mogućnost da se kreće u pozitivnom smjeru.
Vaša muzička numera BLKRCZM govori o tome da se čovjek nekad u životu treba i relaksirat i bit’ rahat od svega. Da li je realno da čovjek nađe smiraj u ovom haosu?
Moj ugao gledanja na tu pjesmu je zabrinutost zbog globalnog bolikurcizma koji je zavladao planetom. U isto vrijeme dešavaju se genocidi, ratovi, nuklearne prijetnje, partiji, koncerti, roštilji, i ekološka katastrofa u najavi. Možda tu situaciju najbolje oslikava video iz Libana od neki dan. Na krovu zgrade odvija se house party – ljudi su opušteni, plešu, uživaju i pijuckaju koktele – i sve bi bilo u redu, jedino što stotinjak raketa, koje lete nebom da raznesu svoje ciljeve, lete preko njihovih glava. Komentari ispod videa su uglavnom emotikoni tipa: mišić, mišić, vatrica, vatrica, i tako dalje. TikTokizirana stvarnost u kombinaciji sa globalnim bolikurcizmom je idealan recept za kraj svijeta uz konfete i specijalne efekte.
Koliko je današnji čovjek zapravo obolio od brige. Čini se da nekad brinemo samo da bi brinuli i da nam vazda treba kamen u cipeli kako bi nas nešto zažuljalo?
Briga ili sekiranje su sastavni dio svakodnevice. Ne može bez toga, ali treba naučiti drevnu vještinu koju sam donio od sveštenika s vrha Himalaja. Kada čovjek prodre u samu suštinu filozofskog bolikurcizma, tada nauči da dozira, objektivno ocjenjuje i primjenjuje količinu stresa i sekiracije u jedinici vremena. Drevni himalajski sveštenici davno su riješili problem ubacivanja žuljećeg kamena u vlastite cipele – oni nose japanke.
Planetarno idemo u propast. Može li se propast zaobići?
Nažalost, ta obilaznica još nije počela da se gradi. Trenutno jurimo autoputem idiotizma koji vodi pravo u propast, a za volanom su najveće svjetske budale koje smo, gle čuda, sami izabrali. Može bit da do kraja autoputa postoji još koja raskrsnica na kojoj možemo prikočiti, uključiti žmigavac i uraditi polukružno, ali za to bi nam trebalo mnogo više pameti u kabini u kojoj sjede globalni šoferi.
Svi se bore za prava čovjeka, ali kada konkretno treba dati podršku nekome okrećemo glavu od problema. O čemu se tu radi? Licemjerstvu ili strahu da i sami ne budemo dio problema?
Kvaka je u tome što mi svi i jesmo dio problema – i samo zajedno ga možemo i riješiti. Dok god čekamo da ga riješi neko drugi, problem će samo biti veći.
Nekako se naš čovjek zadao u onu staru: use, nase, podase. Hoće li mu ta pretjerana okrenutost sebi izać’ na nos?
Kada je čovjek previše okrenut samo sebi, češće je problem ono što mu ulazi na nos, a ne ono što izlazi.
Gdje vidite Dubiozu za pet do deset godina. U orasima ili kokuzu?
Za pet do deset godina bilo bi dobro da polako okačimo instrumente o klin i odemo u zasluženu penziju. Mene sve više privlači ideja sunca, joda, sardina na gradelama, malo vina, blutut zvučnik na kojem svira Sinatra. Sve će biti dobro – moja nova je mantra.
Hvala na intervjuu i poruka mladim Okefestašima.
Hvala vama. Mladi, molim vas, nemojte da vam bude mrsko da oko šatora iskopate mali kanal ako bude kiše, i ponesite rezervne potkošulje i gaće. Kad se oznojite na koncertu – odmah presvlačenje! Čuvajte te mlade prostate i jajnike.