Dodikov odlazak u Izrael, a potom misteriozni nestanak i pojavljivanje u Moskvi, mogu se tumačiti kao pohod očajnika u potrazi za podrškom. U Moskvi se završio u već viđenom diplomatskom maniru, bez konkretnih obećanja. U Izraelu Dodik je zamoljen da napusti Konferenciju o borbi protiv antisemitizma nakon što je objavljena vijest da je protiv njega rapisana međunarodna potjernica. U intervjuu, koji je nakon doživljene neprijatnosti dao izraelskim medijima, požalio se da se “osjećao kao uljez”.
Nije ova neprijatnost ništa u odnosu na ono što Dodika čeka. Neka se sjeti ne tako davnih iskušenja kroz koja su prošli njegovi politički prethodnici Karadžić i Milošević. I Ratko Mladić! Srpske političare, izgleda, sustiže isti usud – bjekstvo, skrivanje, ponižavanje i smrt u kazamatima! Neće biti da je sva krivica u okrutnim zavojevačima, okupatorima i međunarodnim silnicima. I drugim narodima prijetila su slična zla pa nisu skončavali u zatvorima nakon političkih padova. Prije će biti da se radilo o pogrešnim i glupim političkim odlukama iz kojih su nastajale lične i kolektivne tragedije. Ima u istoriji mnogo primjera gluposti moćnih pojedinaca, ali i institucija.
I bez ovih ponižavajućih epizoda sa Konferencije, sam odlazak Dodika u Izrael i slikanje sa Natenjahuom u vrijeme kada Izrael pretvara Gazu u groblje nedužnih civila i ravna sa zemljom, predstavlja političku glupost i moralni pad. Na kakvu podršku ozbiljan političar može računati od takve izraelske politike i njenog lidera?
Ružna politička epizoda sa kojom je Dodik ispraćen iz Izraela dodatno je obilježila njegov put političkog gubitnika, Pokušaj da stvaranjem faktičkog stanja, koje bi njegovi međunarodni prijatelji mogli jednog dana priznati, propao je u samom začetku. Dodik nije shvatio da međunarodno sponzorstvo podrazumijeva obostrani interes i čvrst dogovor. Ponekad ni to nije garancija podrške jer se u međunarodnoj politici interesi procjenjuju na osnovu trenutnih političkih okolnosti. Slično kao kod vrijednosti akcija na berzi. Pošto međunarodna prijateljstva i naklonosti nisu isto što i političko sponzorstvo, bilo je pogrešno računati da će međunarodni prijatelji zaleći u odbranu njegovih nerealnih ideja i namjera.
Pouka iz takvog fijaska nalagala bi ozbiljnom političaru odustanak od nerealnih političkih namjera i povlačenje iz politike. To je najmanja cijena koja se mora platiti za pogrešno političko odlučivanje u igri velikih uloga. Dodik odluku mora donijeti što prije jer mu odugovlačenje može samo otežati ionako težak položaj. Pri tome, trebao bi imati u vidu da je Tužilaštvo BiH aktiviralo istragu u predmetu kupovine vile u Beogradu, u kome se sumnjiči za pranje novca. Taj predmet je tužilački “kec u rukavu” za slučaj da Interpol odbije raspisivanje međunarodne crvene potjernice zbog napada na ustavni poredak, što se upravo dogodilo.
Međunarodna potjernica za pranje novca će biti raspisana i donijeta, ali se otvara pitanje da li će Srbija biti u obavezi da Dodika, kao svog državljanina, izruči BiH. Ugovor o pružanju međunarodne pravne pomoći između Srbije i BiH, koji je potpisan 2013.godine, predviđa izručenje vlastitih državljana za krivična djela, korupcije, terorizma i pranja novca, zbog čega bi Dodik, kao državljanin Srbije, mogao biti izručen BiH. Međutim, prema opisu radnji izvršenja ovog Dodikovog krivičnog djela krivično djelo je počinjeno i u Srbiji, uz saučesništvo lica koji su državljani Srbije, zbog čega Srbija ima prioritet u suđenju. Srbija bi zbog ovih okolnosti mogla osporiti Dodikovo izručenje.
Za Dodika bi povlačenje iz politike bio najjednostavniji izlaz iz pravne i političke neizvjesnosti. S druge strane, za njega je to najteža odluka jer mu se neslavno završava karijera meteorskog političkog uspona. Strast sa kojom je bezglavo jurišao ka postavljenom “nacionalnom cilju” (otcjepljenju!) koštala ga je gubitkom cjelokupnog političkog i moralnog kapitala.
Ma koliko bilo razumno, malo je vjerovatno da bi se Dodik mogao povući iz politike. Prosto, to nije njegov politički habitus. On se uspentrao na vrh političke piramide zahvaljujući razornom apsolutističkom sindromu koji vuče korijene iz karakterologije. Samouvjerenost je njegova dominantna osobina, a ona nije odlika mudrih. Mudri ljudi polaze od sumnje i preispitivanja, a Dodik se time nikad nije bavio. Otuda bi se iz Moskve mogao vratiti sa odlukom da do izbora osmišljava i provodi kampanju koja će mu osigurati izbornu pobjedu i ostanak na vlasti.
Ako se Dodik opredijeli za ostanak na političkoj sceni i da pod svojevrsnom policijskom opsadom vodi izbornu kampanju, pred njim je dvostruka neizvjesnost. S jedne strane, biće pod stalnom prijetnjom hapšenja jer mu je već određen pritvor zbog ignorisanja poziva Tužilaštva i Suda BiH, a s druge strane, je rizik od izbornog neuspjeha. I jedna i druga opasnost su realne. Braniti se argumentima da Sud i Tužlaštvo BiH nisu Dejtonske institucije je pravno promašeno i nerazumno. To je isto kao kada bi neka buduća vladajuća politika optužila Dodika kao izdajnika RS zbog toga što je rušio Dejtonski sporazum učestvujući u osnivanju državnih institucija koje ne postoje u Dejtonskom sporazumu. Prosto je neshvatljivo da politička pamet ne može da uspostavi logičke pravne relacije kada iznosi političku i pravnu argumentaciju?
Dodik bi morao da shvati da je pogrešno poigravati se sa pravosudnim institucijama sve dok one postoje. Njihovo rušenje je u svim državama subverzivna djelatnost i pojedinac u tome ne može uspjeti. Istorija nije zabilježila da se osumnjičeni pojedinac spasio od optužbe tako što je proglasio sud nepostojećom institucijom. To je moguće u oružanim revolucijama, ali revolucije ne osmišljava pojedinac nego ih stvaraju istorijske okolnosti. Milorada Dodika nije stvorila revolucija i nije se pojavio kao ratni pobjednik. Trebao bi to imati na umu u svom “revolucionarnom” pohodu na državne institucije.
Što se tiče izbornih šansi, bilo bi nerealno biti siguran u pobjedu SNSD-a. SNSD je klijentelistička stranka, utemeljena na korupciji i ličnoj koristi, a takvo vezivno tkivo nije politički čvrsto. Autokratski princup odlučivanja nikoga trajno ne motiviše za stranačku pripadnost. Nigdje se lična diktatura nije dugo održala kao politička vrijednost. Osim toga, pred RS je period velikog osiromašenja, sankcija, privrednog kolapsa i migracija stanovništva, što može izazvati talase nezadovoljstva i ekonomske krize. Sve to bi se moglo fakturisati vladajućim politikama i ukloniti SNSD sa političke scene.
Čini se da se i politika reagovanja Dodikovih koalicionih partnera sa državnog nivoa (i ostalih političkih faktora na drugoj strani) oslanja na slične procjene rezultata izbora koji slijede, računajući da će Milorad Dodik biti poražen, što bi rješilo političku krizu i otvorilo prostor za novu konfiguraciju vlasti. Vrijeme koje slijedi moglo bi se pretvoriti u etapu velikog iščekivanja i iscpljivanja.
Ne treba isključiti ni mogućnost da se sa Dodikom vode, ili će se voditi, tajni pregovori o povlačenju. U toj opciji rješavanja političke krize, ne treba očekivati bilo kakav kompromis sa pravosuđem. Trgovina sa tužilačkim i sudskim postupcima nikada i nigdje nije bila dio političkih pregovora. Na takvom pokušaju izgubilo bi i pravosuđe i politika. Predmet dogovora može biti samo politički povlačenje iz politike i azil! U toj varijanti moguće je eventualno pomilovanje kao akt milosti neke buduće vlasti.
Dakle, Milorad Dodik je pred izborom: ili politički azil, ili pritvor i zatvor kod Rusmira i Rame Isaka. Zašto kod Rusmira i Rame Isaka? Zbog toga što je Rusmir Isak, direktor KPZ Zenica, sin Rame Isaka, ministra policije Federacije BiH. Inače, pritvorenici i osuđenici Suda BiH pritvor i zatvorske kazne izdržavaju u Kazneno-popravnom zatvoru u Vojkovićima, koji se nalaze na teritoriji RS. Pošto Milorad Dodik ne priznaje Sud BiH i pošto je zatvorska ustanova iz nadležnosti suda na teritoriji RS, Sud BiH bi mogao zaključititi da ta činjenica ne garantuje Dodikovu sigurnost i da može da ugrozi efikasno vođenje krivičnog postupka, zbog čega bi Milorada Dodika mogao smjestiti u KPZ Zenica, najstariju kazneno-popravnu ustanovu.
Komedijant slučaj uvijek se potrudi da se sa sudbinama ljudi poigra ironija.