U jeku političke krize, u kojoj je potpuno diskreditovana politika SNSD-a i njenog predsjednika Milorada Dodika, u samom finišu izborne kampanje za vanredne izbore predsjednika Republike Srpske, uslijedio je najgluplji politički performans koji se može zamisliti: Staša Košarac, visoki funkcioner SNSD-a i ministar spoljne trgovine u Savjetu ministara BiH, poslao je visokom predstavniku Kristijanu Šmitu nacistički šljem, uz pismo naslovljeno “Poruka okupatoru”, u kome ga, između ostalih malicioznosti, podsjeća da je šljem koji mu šalje nasljeđe njegovih “nacističkih predaka…”.
Dovođenje bilo koga u vezu sa ideologijom predaka je u najmanju ruku maliciozno i nepristojno. Može Košarac da o Kristijanu Šmitu misli šta hoće, ali kao funkcioner javne vlasti ne smije javno da iznosi svoje mišljenje na način koji nije pristojan, koji je uvredljiv, ili koje je na nivou insinuacija koje mogu narušiti ugled i dostojanstvo drugih. Od državnih zvaničnika se očekuje odmjerenost, uzdržanost i pristojnost, jer su to elementarni uslovi za dijalog, kojim se jedino mogu rješavati problemi sa kojima se susreću države. Na taj način, državni zvaničnik čuva svoje dostojanstvo i svoj ugled, kao i ugled države i naroda kome služi. Otuda će mudar političar izbjegavati iznošenje vlastitog mišljenje, a ako ga iznosi, pažljivo će birati način na koji će svoje mišljenje saopštavati, jer vlastito mišljenje u javnom diskursu može biti pogrešno shvaćeno i štetno i za onoga ko ga javno saopštava i za državu.
Elementarna pristojnost nalagala je Košarcu da dobro razmisli o posljedicama koje šljem i pismo mogu izazvati po interese Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, ali i lične posljedice. Šmit nije “zalutali turista”, kako ga je krstio razuzdani Milorad Dodik, nego predstavnik grupe moćnih zapadnih zemalja. Činjenica da je njegov legitimitet sporan nije argument za njegovo ponižavanje i vrijeđanje. On de fakto vrši ovlaštenja visokog predstavnika, uz saglasnost jednog dijela međunarodne zajednice i jednog dijela političkih entiteta u BiH. To se može i treba osporavati, ali se ne smije ignorisati. Na kraju, posljednje odluke institucija Republike Srpske o stavljanju van snage zakona o nepriznavanju institucija državne vlasti to pokazuju. Dakle, ne mora se neko slagati sa politikom koju međunarodni zvaničnici provode u BiH i sa onim što Kristijan Šmit preduzima u BiH, ali to neslaganje mora biti pristojno, argumentovano i dostojno funkcionera državne vlasti BiH.
Mogu da pretpostavim da je politička operacija “šljem” projekat u kome je Košarac dobio ulogu izvođača, a cilj je bio, kako je to primijetio Slobodan Šoja, da se skrene pažnja sa Dodikovog radikalnog zaokreta u politici, koji je u domaćoj i srbijanskoj javnosti shvaćen kao izdaja. Šta god da je, bio je to pucanj u vlastitu nogu. Odavno su Milorad Dodik i njegova dvorska kamarila međunarodne odnose sveli na politiku ponižavaju i vrijeđanja moćnih i važnih država. Više putao sam o tome pisao nadajući se da će to doprijeti do Dodikovog tvrdog uha. Nije bilo političkog razuma. Zaraza prostakluka se širila kao epidemija.
Pokušavam da zamislim šta će sve naši ambasadori morati da objašnjavaju međunarodnim zvaničnicima, posebno u Bonu, i šta će oni misliti o Dodiku i njegovoj vladajućoj nomenklaturi. Priča koja je otišla u svijet će se širiti u diplomatskim krugovima kao još jedan dokaz o “nerazumnim i zlim Srbima”. Nema toga ko u takvu priču o nama neće povjerovati. I rijetkim našim prijateljima neće biti prijatno. I oni će posumnjati u naše dostojanstvo i iskrenost. Mnoga vrata na koja smo mogli pokucati biće zatvorena. Nepovjerenje u Srbe i njihove političare potrajaće decenijama.
Kristijan Šmit nije reagovao na sramotnu provokaciju. I to je bilo najmudrije reagovanje! Reagovali su drugi međunarodni zvaničnici, oštro i odmjereno. Ali, neće se reagovanja završiti na verbalnom nivou. Ona će uslijediti tamo gdje je naša ranjivost najveća.
Nedavno se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić osvrnuo na pisanje nekih srbijanskih medija koji su optužili ministra spoljnih poslova Njemačke Johana Vadenfula da želi da Srbi idu u rat sa Rusima, rekavši da takvo pisanje nanosi štetu Srbiji. Zamolio je novinare da to ne čine. E, sada, treba zamisliti Vučića koji razgovara sa svojim prijateljem Johanom Vadefulom i istovremeno pravi strategiju usaglašene međunarodne politike sa prijateljem Miloradom Dodikom. Ne ide jedno s drugim! Smio bih da se kladim da je Vučića prijatelj Vadeful već pitao zašto nije osudio napad Dodikovih stranačkih kolega na prijatelja Kristijana Šmita.
Kako našim političarima objasniti da politika počiva na iskrenosti i međusobnom poštovanju. Poštovanje je uslov za iskren dijalog. I poštovanje je neophodan uslov da i ti budeš poštovan. Ko to ne razumije, taj je zalutao u politiku.