Banjalučki umjetnici ponovo se organizuju radi prikupljanja sredstava za korisnike javne kuhinje „Obrok ljubavi“. Humanitarna aukcija „Umjetnost koja nekome treba“, osim novog naziva, ima i novi datum održavanja – 23. maj, u foajeu dvorane Obilićevo/Mejdan.
Za portal Buka razgovaramo sa Nenadom Bosniće, jednim od organizatora ove akcije.
Kako je došlo do ideje da se pokrene humanitarna akcija “Umjetnost koja nekome treba”, ove godine je treće izdanje događaja?
Kako dobre ideje najčešće i nastaju – iz jedne greške. Prije nekoliko godina sam objavio roman „Trosvijet“, ali je greškom štamparije čitav jedan tiraž odštampan na pogrešnom papiru. Te primjerke nisam mogao da stavim u distribuciju, a bilo mi je žao da ih bacim, pa sam razmišljao šta učiniti sa njima. I tako se rodila misao da možda nisam jedini koji ima neko umjetničko djelo sa greškom ili bez svrhe. Nazvao sam Natašu Konjević, pa Acu Čavića, javio se Tei Jagodić… Ispostavilo se da svi imaju ponešto slično. I svi su bili spremni udahnuti tim radovima novi život tako što ćemo ih iskoristiti za društveno korisnu akciju. Tako se ta kuglica zakotrljala.
Kakav je odziv Banjalučana bio prethodne dvije godine, koliko je novca prikupljeno i kome su sredstva donirana?
Oba puta smo donacije usmjerili Udruženju građana Mozaik prijateljstva, za rad javne kuhinje „Obrok ljubavi“. I oba puta smo ostali oduševljeni odazivom. Već prve godine je prostor Doma omladine bio ispunjen i prikupili smo više od 5.000 KM. To je velikom većinom bio novac naših sugrađana, jer su Tropic i Moj market bili jedino preduzeće koje se odazvalo našem pozivu. Prošle godine je interesovanje kompanija bilo znatno bolje, a i posjetilaca je bilo još više, pa smo uduplali zajedničku donaciju. U te dvije godine smo prikupili tačno 15.412 KM i ta suma nam zaista djeluje nevjerovatno, iskreni da budemo.
Kako je došlo do toga da akcija koja se zvala „Umjetnost koja nikome ne treba“ postane „Umjetnost koja nekome treba“?
Iako je ideja bila ta da se umjetnici odreknu djela koja više nemaju „upotrebnu vrijednost“, već prve godine su mnogi bili spremni dati savršeno očuvane predmete koji se nalaze u redovnoj prodaji. Dopala im se sama priča i htjeli su da doprinesu cilju, pa su rado davali vrlo vrijedne stvari. Mislim da je Robert Dacešin, kad smo pričali o doniranju nekog od njegovih putopisa, imao jedan simpatičan odgovor: „To su očuvane knjige, ali mogu ja isparati ćošak neke stranice ako je neophodno“. Dakle, to je umjetnost koja treba autorima koji su je stvorili, ali su voljni da je se odreknu jer je sada potrebnija korisnicima javne kuhinje kao sredstvo za prikupljanje donacija. Isto tako, činjenica da je svaki rad na licitaciji do sada prodat, a za većinu su se vodile prave aukcije bitke, govori nam da je ta umjetnost potrebna i Banjalučanima koji je kupuju. Stoga, bilo je prirodno da naziv događaja uskladimo s njegovom današnjom prirodom.
Na koji način se umjetnici mogu priključiti događaju i donirati svoje radove?
Mogu nas kontaktirati putem Facebook ili Instagram stranice „Umjetnost koja nekome treba“. Skoro svi prošlogodišnji učesnici su potvrdili da će i ove godine pokloniti nešto svoje, mnogi ustupaju i po više djela, tako da je već sada „gužva u programu“, ali ukoliko neko želi da se priključi i pomogne zajednički cilj, naći ćemo način da tu želju pretvorimo u konkretnu podršku.
Pamtite li koji je najskuplji rad koji ste prodali kroz aukciju?
Pamtimo, tačno znamo koji rad je bio prodat za najviše novca prve, a koji druge godine, kao i ko su njihovi autori, naravno. Međutim, ne bismo da te podatke posebno ističemo. Svaki učesnik se odrekao nečega svog, nekog rada u koji je uneseno mnogo kreativnosti, vremena, truda, pa i ličnosti. Samim time, nama su sve stvari koje se nađu na aukciji jednako vrijedne za samu ideju. Vjerujemo da je upravo u tom jednakom pristupu svima i zajedničkom nastupu grupe vrlo raznorodnih umjetnika ključ divne atmosfere koja je vladala na oba izdanja, a na koju smo posebno ponosni.
Kako živimo u vremenu kad je sve skuplje, što znači da je direktno i više onih koji ne mogu priuštiti ono najosnovnije za život, koliko je važno da se svi koji su u mogućnosti priključe ovoj aukciji?
Kada je prvi put organizovana aukcija, plan je bio da to bude to – jedan događaj, jedna donacija i kraj priče. Međutim, ljudi iz javne kuhinje su se toliko oduševili inicijativom, atmosferom koja je pratila čitavo dešavanje, pa na kraju i iznosom koji je prikupljen. Sa druge strane, čim je završeno prvo izdanje, mnogo učesnika je bilo stava da to prosto moramo ponoviti. I zato je „Umjetnost koja nekome treba“ dobila drugi, a sada će i treći nastavak. Potrebe naših sugrađana su, nažalost, sve veće jer je i egzistenciju sve teže priuštiti, tačno. Isto tako, nije ni da umjetnicima cvjeta cvijeće. Svi dobro znamo koliko se kultura ne cijeni kod nas i na kojim granama se nalazi. Uprkos tome, umjetnici su često tu da „povuku“ prvi i da pruže ruku onima do sebe. Vjerujem da, sve dok ima takvih artista, biće i „Umjetnosti koja nekome treba“, jer slutim da će, nažalost, u našem društvu još godinama redovi pred javnom kuhinjom biti dugi, duži i od onih pred ambasadama.