Istoričar i profesor banjalučke Gimnazije, Zoran Pejašinović, autor je Monografije o ovoj školi, čiji je izdavač upravo Gimnazija Banja Luka, a koja će biti predstavljena javnosti 22. oktobra u Narodnom pozorištu Republike Srpske, sa početkom od 19 časova.
Sa profesorom Pejašinovićem za portal BUKA razgovaramo o izazovima pisanja ove monografije, prošlosti Gimnazije u Banjaluci koja ove godine slavi 130 godina postojanja, a otkrivamo i nekoliko zanimljivih činjenica o ovoj školi koje javnost ne zna.
Ubrzo će biti predstavljena monografija o Gimnaziji u Banjaluci. Koliki je rad iza vas, čini se obimnim djelom, koliko je bilo izazovno napisati ovu monografiju?
Zvučaće patetično, ali rad na ovoj monografiji počeo je prije 25 godina, kada sam se zaposlio u Gimnaziji. Od samog početka rada zainteresovao sam se za prošlost škole, držeći đacima kratka predavanja o njoj i tražeći od njih da to znaju, često uz tzv. „nulto” pitanje upravo iz istorije Gimnazije, a to radim i danas. Kada je riječ o pisanju ovakve monografije, taj posao bio je ekstremno izazovan i to po više osnova. Po vokaciji sam istoričar i osim naučno-popularne monografije o Banjoj Luci, do sada sam pisao o tipičnim istoriografskim temama, dakle, o prošlosti i to onoj sa višedecenijskom distancom, a monografija o Gimnaziji, razumljivo, govori i o friškoj prošlosti, pa i o školi danas, o živim ljudima, o mojim kolegama, skorim đacima, poznanicima i prijateljima. To jeste veoma rizičan posao i veliko iskušenje za iole ozbiljnog čovjeka i naučnika, a ako tome dodamo da i sam dva mandata bio i direktor Gimnazije, onda je jasno da sam baš bio međ’ Scilama i Haribdama. Povrh svega toga, nepisano pravilo je da monografije o školi, osim onog serioznog, istoriografskog osnova, trebaju imati određenu „toplinu” i sentimentalnu nadogradnju, da moraju govoriti i o zgodama i nezgodama, o omiljenim profesorima i đačkim nestašlucima. Na sve to, dizajner i ja smo se pošteno namučili da riješimo izuzetno složen prelom i ilustrovanje knjige. Ona, naime, nudi nekoliko „nivoa” čitanja, sa osnovnim tekstom, antrfileima i legendama i to na dva jezika, srpskom i engleskom. Tu su, svakako, i mnogobrojne ilustracije, a – da se pohvalim – knjiga sadrži i neka potpuno nova, jedinstvena grafička i tehnička rješenja, o kojima će više riječi biti na promociji. Sa druge strane, rad na ovoj monografiji bio je i posebno lijep i dinamičan, pomalo i familijaran, te skopčan sa radošću istraživanja i raznih „otkrovenija”.
Možete li izdvojiti neko posebno otkriće ili nepoznatu anegdotu iz arhiva koja je promijenila Vašu perspektivu o školi, a koja bi bila posebno interesantna čitaocima?
Mnogo ih je. Meni su posebno zanimljivi prvi profesori i direktori škole, među kojima je čitava plejada intelektualaca od formata i ozbiljnih naučnika. Nisam, recimo, znao da je drugi direktor, dr Đorđe Protić, bio tako ozbiljan botaničar, posebno algolog. Ili da je u našoj školi radio otac jednog nobelovca. Jako sam se lijepo osjećao kada sam u čuvenom Srpskom književnom glasniku iz 1914. godine čitao članak našeg profesora Vase Glušca i primijetio da sljedeći rad potpisuje njegov kolega iz iste zbornice, dr Petar Skok, već tada veliki lingvista, romanista, kasnije svjetski autoritet za onomastiku. Čitaocima će se dopasti i priča o Slavku Radiću, direktoru škole od 1956. do 1966. godine, koji je u Realci napravio ozbiljnu ekonomiju. Na tavanu i u podrumima škole, đaci su u radionicama pravili, recimo, televizijske antene ili kabine za učenje jezika. Zamislite, te kabine su kupovale škole širom onovremene države. Zailježeno je da su u Realku, kao na kakvo hodočašće, dolazile delegacije iz raznih jugoslovenskih gradova da vide to banjalučko čudo.
Koje događaje ili periode smatrate ključnim u oblikovanju identiteta i tradicije banjalučke Gimnazije?
Identitet naše škole se, razumljivo, mijenjao, kako su se mijenjale političke okolnosti i državni okviri. Povrh toga, škola je doživjela unutrašnji preobražaj od osmogodišnje realke, preko realne gimnazije, četvorogodišnje gimnazije i usmjerenog obrazovanja do ovoga što danas imamo. Dalje, podsjetio bih da je naša škola preturila tri rata (da je 1944. mnogo stradala od bombi) i da danas egzistira u petoj državi od osnivanja. Ako tome dodamo zemljotres, onda je jasno da banjalučka Gimnazija ima veoma burnu istoriju. Postoji, međutim, jedan događaj o kome se malo zna, a koji je, po mome mišljenju, veoma mnogo uticao na identitet škole, možda i više od svih ratova, reformi i potresa. Mislim na isključenje 132 učenika januara 1965. godine. Odluka škole da zbog šest ili više loših ocjena na polugodištu isključi 10% svojih đaka izazvala je pravu senzaciju i ogromno interesovanje jugoslovenske javnosti, a možete misliti kako je bilo u samom gradu i Gimnaziji. (Kad pomislimo šta bi bilo danas da… odustaćemo već kod takve primisli).
Reagovala je i stručna javnost. Ugledni zagrebački sociolog Rudi Supek podržavao je „amputaciju nezdravog tkiva’’, beogradski NIN je cijelu aferu čak krstio kao „Slučaj 132”, dok se jedan potpukovnik JNA, čiji sin je imao osam jedinica, žalio direktoru tvrdeći da za odluku sigurno nije glasao ni jedan komunista, te da to što profesori rade „nije socijalistički”. Drugi oficir, čiji je sin je imao tek po neku dvojku, zapanjeno je pitao: „Pa zašto niste došli da mi javite?” Profesori su iz ove bitke, ipak, izašli kao pobjednici, a to je, čini mi se, imalo dalekosežne, rekao bih višedecenijske posljedice. One su bile dvojake: sa jedne strane, čaršiji i „drugovima” postalo je jasno da se sa Gimnazijom nije igrati; sa druge strane, neki profesori će nakon ovog slučaja uobraziti da su nepogrešivi i nedodirljivi, pa će postati „strah i trepet” i kao takvi nadaleko čuveni. Strogi i zahtjevni kao isusovci, često se krijući iza svoje marljivosti, posvećenosti pozivu ili iza pojedinačnih đačkih uspjeha, ne mareći mnogo za ostale predmete ili vaspitnu dimenziju škole, oni će banjalučkoj Gimnaziji graditi imidž „Bastilje” u kojoj đaci „ne vide ni sunca ni mjeseca”. Ti profesori njegovaće kult strahopoštovanja, praćenog potocima đačkih suza, ponekad i ozbiljnim anksioznostima i drugim zdravstvenim problemima. Takva praksa „strahopoštovanja’’ se baš ukorijenila u Gimnaziji, pa se – čini mi se – iz naše škole čak „rasadila” i na neke banjalučke fakultete. Ovo je potvrda kako svaka medalja, pa i ono isključenje 132 učenika, ima lice i naličje. Danas, kada je sve to prošlo, vidimo da su najveći profesori u svim epohama, ipak, bili oni koji su, pored nespornog znanja i obrazovanja, imali i empatiju, toplu dušu i poštovanje prema tim mladim bićima. Sjetimo se, recimo, Nikole Kozomare, Franje Harazima (koga su đaci od milja zvali Tatek) ili legendarnog Ive Nakića, Tihomira Levajca, Snježane Rakić… Njihova imena se pamte.
Na koji način Gimnazija Banjaluka odražava i utiče na društveni i kulturni razvoj grada kroz decenije?
Prvih decenija veoma mnogo, kasnije, kako je grad rastao, sve manje. Imajmo u vidu da je Banja Luka, u doba kada su u nju došli gimnazijski profesori, noseći u džepu diplome iz Beča, Praga ili Graca, imala manje od 14.000 duša sa tek ponekim pismenim čeljadetom. Jedan broj tih profesora i đaka iz prvih generacija biće Kočićevi savremenici, bliski saradnici i istaknuti javni radnici. Spomenimo samo Vladislava Skarića, Vasu Glušca, Milana Jankovića, Nikolu Kozomaru, Petra Skoka. Kasnije će se, sa znamenitim „crvenim profesorom” Akifom Šeremetom, u školi i gradu pojaviti i „virus” marksizma. Jedan od prvih Šeremetovih sljedbenika biće čuveni Veso Masleša. (Pronašao sam njegovu gimnazijsku diplomu u Arhivu Jugoslavije; zanimljivo, najbolju ocjenu imao je iz vjeronauke). Profesor slikanja Pero Popović iznjedriće velikane poput Milivoja Uzelca, Vilka Gecana ili Bože Nikolića. Vlado Milošević, koji je maturirao 1921. godine, još kao đak imao je važno mjesto u muzičkom životu grada, a da ne govorimo kasnije. Milica Bogdanović je kao mlada profesorica išla u Jasnu poljanu da razgovara sa Lavom Tolstojem. Spomenuti profesor i direktor Vaso Glušac osnovaće i voditi „Zmijanje” koje će 1932. godine podići Spomenik Petru Kočiću… Kulturno pulsiranje grada se nije moglo zamisliti bez Gimnazije. Kasnije je Banja Luka dobila i Učiteljsku školu, Muzej i Pozorište, a nakon Drugog svjetskog rata i prve fakultete i Univerzitet, pa je uloga Gimnazije, razumljivo, manja, ali i dalje, rekao bih sve do danas, i te kako primjetna.
Već dugo se bavite istorijom Banjaluke, možda ste i jedini hroničar ovog grada, koje priče iz Banjaluke su Vama posebno interesantne?
Ja nisam hroničar, mada nije prvi put da me tako „krste”. Kod istoričara riječ hroničar označava ljude koji bilježe i komentarišu dešavanja kojima svjedoče, dakle, u realnom vremenu. Takvo štivo je u našoj nauci često dragocjen istorijski izvor, naročito za davne vijekove. Danas bi, dakle, to zanimanje bilo približnije nekom novinaru ili sociologu. Ja se ne oglašavam u vezi sa aktuelnim pitanjima, osim ponekad, kada takva dešavanja imaju naglašenu istorijsku potku. Dakle, bavim se prošlošću ovog grada i to ponajviše onom od prije Drugog svjetskog rata. A, kada je riječ o gradskim pričama, svaka varoš i kasaba ima te zanimljive crtice i anegdote. Prije nekoliko mjeseci, objavio sam knjigu u kojoj sam upravo sabrao priče i pričice koje se odnose na banjalučke Jevreje. Kao istoričar, volim da afirmišem čestite i uzorne sugrađane i njihova djela. Otuda moje knjige i radovi o banu Milosavljeviću, Vasi Glušcu, Petru Kočiću, o banjalučkim društvima, spomenicima ili građevinama, o kojima se često malo zna, a ti radovi po pravilu svjedoče o ljepoti i dobroti ili o kulturnom koloritu koji je krasio naš grad. Posebna tema su crtice o velikim banjalučkim ljubavima koje, takođe, u dogledno vrijeme planiram pretočiti u kakvu knjigu.
Da li se danas na dobar način čuva identitet ovog grada, šta biste Vi uradili kad biste imali moć odlučivanja po ovom pitanju?
Može mnogo bolje. Previše je stihije, improvizacija i ad hok rješenja. Sjetimo se spomenika Nemanji, spomenika žrtvama jasenovačkog logora ili onoga u čast 12 beba. Svi su, ako se ne varam, rađeni bez javnog konkursa, a neki su prosto osvanuli preko noći. Da li se i jednim od njih danas ponosimo? Bojim se da imamo više razloga da se sramotimo. I spomenik banu Milosavljeviću je morao biti bolji. Prije dvadesetak godina objavio sam knjižicu o podizanju Spomenika Petru Kočiću. Vaso Glušac i onovremeno Društvo „Zmijanje” su nam prije skoro sto godina demonstrirali kako se to radi. Epilog je čestit spomenik Petru Kočiću, kojim se svih ovih decenija ponosimo.
Da imam moć odlučivanja, gledao bih da kulturni identitet razvijamo na čvrstim naučnim i estetskim osnovama. Sve što nije takvo, kratkog je daha. U tom smislu, nipošto ne bih bježao i od generala Jelsona, a mi nemamo hrabrosti da mu se zahvalimo. On nam je ostavio ono ponajljepše što imamo, prelijepe aleje, koje jesu ukras i identitet našeg grada. Zamislimo Banju Luku bez aleja! To što bismo podigli spomenik ili nekakvu lijepu česmu u čast tuđinskog, austrougarskog oficira bila bi potvrda da se znamo izdići i cijeniti djela, a ne robovati crno-bijelim predstavama prošlosti. Isto važi za Dianu Budisavljević. Neshvatljivo mi je da ignorišemo njeno djelo. Ponekad pomislim da bi se političari, mediji i ukupna javnost više zainteresovali da je tamo neka Diana sakupila pet ili deset hiljada divljih kestenova po našim alejama i od toga napravila neki performans, nego što je spasila hiljade naše djece iz logora smrti. Često se pitam: pa šta je, aman, trebala uraditi da je poštujemo?! Afirmisao bih obavezno Špiru Bocarića. On i njegovo djelo zaslužuju čestit biljeg i spomen-galeriju, a takva galerija Banjoj Luci, ako hoće da se broji u iole ozbiljne gradove, apsolutno nedostaje. Često naglašavam ovo „čestit”, jer spomenik koji ne zadovoljava estetske, tehničke i ambijentalne kriterijume bolje je ne podizati. Za to imamo i previše dokaza u regionu, pa i kod nas. Ovo su samo neki konkretni poslovi iz oblasti spomeničke kulture, a čuvanje identiteta grada je, svakako, daleko šira tema, koja ište mnogo više prostora, pameti i vremena za elaboraciju.
Kako procjenjujete ulogu istoričara u očuvanju kulturne i obrazovne baštine, naročito u kontekstu urbanog i društvenog razvoja?
Odlična su vam pitanja. Ovo posebno. Ipak, uz „očuvanje”, dodao bih i afirmaciji. To je nešto o čemu često razmišljam, a ponešto i radim. Kod mnogih sugrađana, pa onih obrazovanih, postoji predrasuda da je baština nešto mrtvo, nešto što se čuva u prašnjavim muzejima. To vrijeme je davno prošlo. Kulturno bogati svijet nam stalno pokazuje šta se sve može kad se hoće i stalno nam demonstrira koliko su tamo ponosni na, recimo, rezbarene ambare za sijeno ili obične kobasice. Pamet i dobra ideja, odavno su glavni resursi, vredniji od nafte, litijuma ili malina. Ko je to razumio, razumjeće bolje i prošlost i budućnost. Zato, da zaokružim priču, moramo – ali baš moramo! – misliti kako ove genijalne klince iz Gimnazije zadržati, a ponekog i vratiti. Ako to uspijemo, ima nam nade… Ako ne budemo skupili snage za taj zaokret, bojim se da nećemo imati monografije o 150 godina škole.