Piše: James Horncastle 1. april 2026.
U Grbavici, sarajevskom naselju, mural prikazuje trenutak kada je Ivica Osim 23. maja 1992. godine objavio ostavku na mjesto selektora Jugoslavije. Osim je bio i zauvijek će ostati čovjek iz Grbavice. Taj kvart našao se na prvoj liniji fronta tokom rata i teško je stradao. Pored Osima naslikan je i njegov citat iz tog dana:
„Ovo je moj privatni gest“, rekao je tada. „Možete ga shvatiti kako hoćete, to je moja lična odluka. Neću reći zašto niti objašnjavati, vi vrlo dobro znate, ali ako ništa drugo, to je jedino što mogu učiniti za taj grad da i vi zapamtite da sam rođen u Sarajevu i znate šta se tamo dešava. Samo to.“
I danas tornjevi u Grbavici nose tragove granata. Odmah do njih je stadion Željezničara – klub kojim je Osim nekada stigao do polufinala UEFA kupa 1984/85. – a i on je 1992. bio u plamenu. Trideset godina kasnije, Sarajevo još uvijek nosi te ožiljke.
Kapiten reprezentacije, 40-godišnji Edin Džeko, karijeru je počeo upravo u Želji. Dok su drugi odlazili, on je ostao. „Mnogi fudbaleri počinju šutirajući loptu po ulici. Za mene to nije bilo moguće“, rekao je jednom. „Ali kad je rat završio, bio sam mnogo jači mentalno.“
Takva iskustva daju mali uvid u to šta kvalifikacija na Svjetsko prvenstvo znači za Grbavicu, za Sarajevo i za cijelu zemlju. Bosna i Hercegovina ima samo tri miliona stanovnika – otprilike koliko i Rim. Vidjeti Džeku s rukom u povezu kako duboko u noć slavi s novom generacijom igrača, od kojih su mnogi odrasli u dijaspori u Americi, Austriji, Njemačkoj i Švedskoj, bilo je posebno.
U Zenici, gradu poznatom po jednom od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, Bosna je zaključala italijanske snove o Svjetskom prvenstvu i bacila ključ za naredne četiri godine. Baš kao i prošle sedmice u Velsu, izabranici Sergeja Barbareza vratili su se iz zaostatka u posljednjim trenucima i na penale slavili prolaz.
Penali su se izvodili ispred dva ogromna stambena bloka u sovjetskom stilu. Stanovnici su izašli na balkone, mahali bakljama i palili vatromete na krovovima. Kad je posljednji penal ušao, ultrasi iza gola razvili su transparent sa američkom vizom – poruka da Fanatico ide u SAD, Kanadu i Meksiko.
Italijani, koji su u Bergamu slavili kad su čuli da im je Bosna protivnik u finalu doigravanja, sada su gledali u očaju. Njihov selektor Gennaro Gattuso prije meča je uzimao tablete za spavanje. Bosanci u utorak uveče nisu mogli spavati iz sasvim drugih razloga.
Činilo se da je cijelo Sarajevo bilo na ulicama u ranim jutarnjim satima. Kolona automobila protezala se Titovom ulicom koliko je pogled dopirao. Zastave na haubama, trube, pjesme Dina Merlina, Enesa Begovića i Halida Bešlića…
Dvanaest godina nakon prvog i jedinog dosadašnjeg odlaska na Svjetsko prvenstvo, slavili su kao da se to nikad prije nije dogodilo.
Bosna ima nove heroje.
Prije utakmice, dok smo jeli pitu, moji prijatelji Alen i Adi nisu prestajali pričati o glavom bloku Tarika Muharemovića na Hariju Vilsonu u Velsu. Bili su posebno uzbuđeni zbog 18-godišnjeg Kerima Alajbegovića – nakon što je asistirao za Džekin izjednačujući gol u Kardifu i potom pogodio posljednji penal.
Alajbegović nije počeo protiv Italije, ali kad je ušao, njegov baršunasti dodir i elegantna igra odmah su pokazali da je riječ o igraču od koga se može očekivati velika karijera. Ponekad se jednostavno vidi kada je neko zaista dobar.
Mnogo se pričalo o „primitivnim“ uslovima na Bilinom polju. Stadion Čelika Zenica, vlasnika terena, pripada drugoj ligi. Italijani, čiji su stadioni često u jednako lošem stanju, ipak nisu propustili priliku da se narugaju. No skromnost bosanske priče savršeno se suprotstavila italijanskoj aroganciji i na kraju – poniženju.
Džekino vođstvo bilo je primjerno. Svjestan lošeg dojma koji su ostavili italijanski igrači slaveći što su dobili Bosnu, zamolio je navijače da dignu ruke i aplaudiraju italijanskoj himni.
„Italija je bila prva reprezentacija koja je došla da igra u Bosni nakon rata“, podsjetio je Džeko. „Možda ljudi ne pamte ili ne znaju, ali 1996. su došli na prijateljsku utakmicu. Za to treba da budemo zauvijek zahvalni. Tokom meča – rat. Poslije – prijatelji kao i prije. Šta se desi, desi se. To je fudbal.“
A ipak, dok su se mase okupljale oko Vječne vatre u Sarajevu, slavlje je podsjetilo da fudbal nikad nije samo fudbal. On je kultura, identitet, pripadnost, ponos, sjećanja i mit. Radi se o 120 minuta koja mogu trajati zauvijek – u Grbavici, Zenici, Mostaru i svuda gdje žive Bosanci.
Godinama kasnije, čak će i zidovi pričati o toj noći na Bilinom polju.