Srpski narod se rijetko buni protiv svoje vlasti.
Mi smo više voajeri bunta, volimo da gledamo kako to rade drugi.
Francuzi, na primjer. Praznik za oči je kad tamošnji seljak istovari tonu svježih govana svoje stoke direktno pred vrata vlade ili gradske kuće. Ili kad prospe rijeke mlijeka po pariskom asfaltu, dok se jedan od najljepših gradova svijeta trese pod nogama očajnih ljudi.
Tamo nećete čuti premijera kako pjeni i vrijeđa seljake jer su mu đubretom zasuli pločnik. Niko im ne lijepi etikete da ne vole Francusku zato što traže pravdu. To bi bio skandal, jer istina je suprotna, taj seljak je na ulici upravo zato što voli svoju zemlju i želi da je spasi od idiota koji državom upravljaju. Čak i francuski političar, kakav god bio, zna da je država jaka onoliko koliko su mu pune žitnice i štale.
Kad zavlada kriza, Francuz će jesti ono što mu proizvede njegov seljak, jer drugog neće biti. Zato ga čuva kao svetinju, čak i kad mu taj seljak zasmrdi cijelu kancelariju ili Jelisejsku palatu.
A kod nas?
Mljekari u Republici Srpskoj sedmicama najavljuju proteste. Traže mrvice poboljšanja svog položaja, tek toliko da prežive. Traže minimum zaštite domaće proizvodnje.
I šta dobiju?
Sedmicu dana ih vlast razvlači po blatu, optužujući ih da ruše Republiku Srpsku.
Uz dobri stari koloplet besmislenih riječi koje svaka nesposobna vlast izvuče iz džepa za svakog ko im dirne u fotelju.
Na najavu da će traktorima doći pred Vladu, premijer, inače bivši ministar poljoprivrede, im poručuje: “Nećete, majstori, pred Vladu!” U međuvremenu, policija zove organizatore na “informativne razgovore”.
Zastrašuju ih, medijski ih kasape kao izdajnike.
Umjesto da ih saslušaju obazrivo i najpažljivije što mogu, oni im se obraćaju kao nižim bićima, tonom sitnih ucjenjivača.
Rezultat tog nenormalnog pritiska nije samo današnja pirova pobjeda vlasti, to je nešto mnogo pogubnije, to je trenutak kad ljudi koji nasi dalje hrane definitivno odustaju.
A danas, dok ovo pišem su mnogi već odustali.
Istina je da je zgrada Vlade potpuno nevažna gomila betona u poređenju sa jednom dobro obrađenom njivom.
To bi svaki činovnik morao znati prije nego što podigne glas na ovo malo seljaka što još nije pobjeglo odavde glavom bez obzira, da voze traktore i kamione po EU. A hoće…
Ali naši činovnici vlasti ne umiju ni toliko.
Eto tolike su to štetočine…