Jučerašnji fijasko SIPA-e, nemoćne da sprovede sudsku odluku ni u vlastitom dvorištu Istočnog Sarajeva, dok policija RS štiti Milorada Dodika, nije samo institucionalni, već egzistencijalni poraz Bosne i Hercegovine. Davno mi je u intervjuu Josip Pejaković, glumac koji je sa svojom monodramom “On meni nema Bosne” obišao cijelu ovu zemlju, rezignirano konstatovao da BiH postoji samo “gruntovno”. Ako mi je tada ta misao zvučala pesimistično, danas je postala bolna istina.
Jer, jasno je kao dan: ratna pljačka ustupila je mjesto višedecenijskoj sistemskoj otimačini i postratnom urušavanju svih temelja države. U tom pohlepnom procesu, potreba za ličnom i nekontrolisanom političkom moći na svim nivoima odavno je sahranila ovu zemlju. Bosna i Hercegovina odavno postoji samo gruntovno, Dodik sada samo bahato isporučuje završni račun, s “bakšišom” većim od njega, zahvaljujući toj dubokoj slabosti Bosne, a ne sopstvenoj snazi. Kao onomad za vrijeme poplava, odrona ili požara.
Interes međunarodne zajednice i ovdašnjih ljudi sveden je na otužnu i istovremeno opasnu mantru većine: “Samo nek se ne puca.”
Današnja Šmitova konferencija odjekuje prazninom, lišena stvarne moći i podrške. Nema više tenkova iza visokog predstavnika, kao u vrijeme kada su Dodika dovodili, samo diplomatska mlakost i tlapnje. Ono što je nekad bio autoritet, danas je birokratska sjena, institucija koja, poput države, postoji tek na papiru.
Prvi visoki predstavnici dolazili su s vojskom SFOR-a i EUFOR-a iza sebe, a njihove odluke sprovođene su bez rasprave. A onda je uslijedilo dvanaest godina tišine Valentina Incka, prekinute kukavičkom odlukom o bonskim ovlaštenjima dan prije odlaska. Njegovo patetično pismo bilo je jednako besadržajno kao i njegov mandat. Tek po odlasku, Incko je progovorio “iskreno” o Bosni, kao i svi njegovi prethodnici i nasljednici.
Kristijan Šmit je došao u trenutku dubokih geopolitičkih preispitivanja i Evrope i svijeta. U početku je izgledalo da je glasnogovornik bivšeg američkog ambasadora, i to u vrijeme kada je interes EU za BiH bio na nuli, a ni Amerika više nije imala istinski strateški interes za BiH. A tek sada, Trump je napravio takav reset da je trenutno glavna tema da li će u BiH biti Ambasada Amerike ili možda samo konzulat!
Paradoks je da se Šmit i pored svega ponaša kao da iza njega i dalje stoji 20.000 vojnika i cijela administracija Amerike iz vremena Medlin Olbrajt – žene koja je upravo Dodika lansirala na političku scenu, nazivajući ga reformatorom.
Da, Milorad Dodik je imao snažnu podršku međunarodne zajednice na svom usponu. Danas, kada ga pokušavaju zaustaviti u njegovom rušilačkom pohodu, tretiraju ga saopštenjima nalik lošim recenzijama smještaja na Trip Advisoru: “Dodik nije bio naročito uljudan, hrana korektna, pogled solidan, prijetnje ustavnom poretku pretjerane. Tri zvjezdice.”
Dok Šmit saziva konferencije, Dodik saziva narod i naoružanu policiju. Dok EU nudi besmislene dokumente, RS priprema novi Ustav i samostalnost.
A građani? Naviknuti na permanentnu krizu, spremaju kofere, prateći političku situaciju kao vremensku prognozu – da li će im trebati pancir ili samo majica kratkih rukava za izlazak iz kuće.
Istina je samo jedna: Bosne i Hercegovine će biti onoliko koliko smo mi sami spremni da je dogovorimo u okviru zadatog grunta koji neće i ne može nigdje. Mjesta ima za sve, strance ova agonija ne zanima, a narod se pita i mora konačno progovoriti. Nikakav “međed” neće doći i srediti stvari umjesto nas. Ili ćemo pronaći vlastiti put, ili nas neće biti. Ni nas, ni grunta.