Sinoć je naš dobrodušni i za slavlje uvijek raspoloženi narod proslavio skidanje sankcija rukovodstvu dobrim starim vatrometom i vožnjom Banjalukom u krugovima, sve sa zastavama. Sad kad je pirotehnika utihnula, a barut odnio vjetar sa Vrbasa, smijemo li se zapitati, o kakvoj se pobjedi zapravo radi i da li je uopšte u pitanju trijumf vrijedan slavlja?
Ili je ovo primarno lična pobjeda sankcionisanih, od koje narod nema baš nikakvu korist, niti će uticati na promjene nabolje?
Pažljivo sam pročitao kratko i šturo saopštenje State Departmenta. Sankcije su skinute, kako to kažu Ameri, zbog “konstruktivne akcije koju je poduzela Narodna skupština Republike Srpske u prethodnim sedmicama”. Drugim riječima, SNSD je onome kome već treba da da, dao čvrste garancije da se odustaje od svake političke pomisli i daljeg forsiranja priče o odvajanju Republike Srpske, pripajanju Srbiji i napuštanju institucija, ukratko, svega onoga što je SNSD-u donosilo političke trijumfe unazad dvadeset i kusur godina.
Jasno je da će SNSD sada morati biti konstruktivniji i u odlukama države BiH, primarno onih koje se tiču pristupanja NATO paktu i EU integracijama. Time gubi još jedan važan metod političke ucjene u Sarajevu. Ovo nema nikakve veze sa partijama iz Sarajeva, koje uporno predstavljaju svaki Dodikov pad kao svoj trijumf, iako s tim nemaju baš nikakve veze. Bizarno, ali sa Dodikom, koji i dalje ima zabranu bavljenja politikom, će tek sad morati sarađivati, a on će odlučiti kako, čemu su sami krivi upecani u njegovu mrežu od samog formiranja vlasti.
Skidanje sankcija, dakle, nije nagrada, već posljedica promjene sankcionisanog ponašanja. Nije to zbog toga što neko iz Amerike voli BiH; ne, ne zanimamo ih. Americi treba ovakva BiH jer je nastala Dejtonskim sporazumom, jednim od najuspješnijih američkih mirovnih sporazuma, i neće dozvoliti da rezultat tog sporazuma bude doveden u pitanje. Američki interes je stabilna BiH, primarno zbog šire bezbjednosne arhitekture u regionu, bez namjere da se brinu za unutrašnji prosperitet države. Tu nema nikakvih emocija.
Istovremeno, zbog sklapanja ove vrste dogovora, što je svojevrsni javni šamar Vučiću, Milorad Dodik je promptno došao u sukob sa njim i Srbijom. Bez čije ekonomske i političke pomoći rizikuje ozbiljne privredne i lične posljedice. Taj sukob će tek da se razbuktava. Dodik može očekivati drugačiji tretman u tamošnjim medijima, a disonantni tonovi domaćih političara povezanih sa Srbijom već su se čuli.
Rusija se još nije ozbiljnije oglasila, ali će svakako očekivati ispunjenje ranijih dogovora i obećanja o partnerstvu. Nema besplatnog ručka sa Putinom, a bilo ih je, niti se sada može sjediti na dvije stolice, američkoj i ruskoj istovremeno. Pitajte Vučića uostalom.
Ovo je, dakle, sve samo ne lagodna situacija i razlog za slavlje.
Ja vatromet mogu da razumijem, ovako ozbiljan ustupak se mora javnim akcijama pretvarati u trijumf. Međutim, u narednim danima trebaće mnogo više od vatrometa da se objasne naredni potezi stranke. Jer ti naredni potezi biće suprotni ranijim stavovima i porukama Dodika, onima koje su donosile lagodne pobjede na izborima. A tu drastičnu promjenu narativa i politike neće biti nimalo lako objasniti i opravdati i tako vjernim glasačima.
Jer suštinska pobjeda za Vašington, koji je jedini pobjednik u ovom trenutku, znači politički poraz Dodika kakvog smo do sada poznavali.
A moraće mijenjati i pobjedničku pjesmu “Ne može nam niko ništa…”, jer ispostavilo se da ipak neko može.