Pročitao sam maločas, i moram priznati da i dalje ne vjerujem da je to zaista izgovorio, gradonačelnik Banjaluke ima najnoviji recept za proizvodnju “pravih ljudi”.
Kaže, šalje klince na Manjaču da se čeliče, pilot projekat dok ga ne usvoji NSRS za cijelu Srpsku.
Recept je jednostavan: da mladi par mjeseci jedu pasulj, luk, ribaju tuđe WC-e i trče po blatu dok ne ispljunu dušu.
Sve to da ne bi bili, pazi sad, “prehlađeni” i “smotani”.
Ima nečeg smiješnog, dok te istovremeno hvata bijes, u tome kad ti mladi ljudi u ispeglanim košuljama, koji mirišu na skupe parfeme i čekaju da im vozač otvori vrata automobila, objašnjavaju kako je smrad luka, govana i hlora zapravo jebena esencija karaktera, sveti gral i putokaz za “ispravan život” mladih.
Da vam kažem nešto iz iskustva služenja vojnog roka sa jedva napunjenih 18 godina, i to u onoj mnogo ozbiljnijoj državi od ove vukojebine, pasulj se ne jede da bi postao jak.
Pasulj se jede zato što je jeftin i lako ga je spremiti za stotine ljudi. To nije hrana za heroje, to je gorivo za preživljavanje.
Od njega ne postaješ čelik, nakon par dana što ga jedeš samo prdiš u punoj sobi drugih muškaraca koji prde, dok u tom smrdljivom trenutku pokušavaš da shvatiš gdje si to pogriješio u životu koji nije ni počeo.
A ribanje klozeta?
Znaš šta naučiš kad ribaš WC?
Ne naučiš disciplinu. Naučiš da mrziš ljudski rod. Naučiš da su ljudi većinom stoka koja ne zna prosto nanišaniti guzicom u sasvim solidnu rupu, nego ispišaju i iseru čučavac svuda osim gdje treba, dok ti šmrk, kojim jedva upravljaš, vraća pola tuđeg tovara u facu pod visokim pritiskom. Ne, ne postaneš čvrst, postaneš samo mokri mladić koji smrdi na hlor i tuđa govna, moleći Boga da se tvoja smjena konačno završi.
Kaže gradonačelnik, da ne budemo “prehlađeni na svakom virusu”.
Smiješno.
Život nije prehlada.
Život je onaj trenutak kad ti gazda da otkaz bez razloga na prvom poslu, a ti mu ne možeš ništa jer sistem ne štiti slabe. Život je kad te prebiju vršnjaci, guzonjini sinovi, a ti ne smiješ nikom da prijaviš jer znaš da ćeš dobiti još. Život je kad huligani marširaju gradom koji smo vam predali, a policija im se sklanja s puta. Život je kad shvatiš da su ti snovi isparili između dvije rate kredita i da te žena ostavila jer si bijedan, dok gledaš svoje vršnjake kako su se nakon samo par godina lokalne politike sredili, lijepo obukli i postali bezobrazno bogati.
Protiv takve nepravde ne pomažu ni trbušnjaci, ni bijeli luk, ni marširanje po Manjači.
Zato, pustite klince na miru. I neka slušaju koga hoće, pa makar to bio i blentavi Desingerica. “Kulturna policija” je uvijek uvod u jednoumlje i dresuru. Pustite nas da se bavimo svojom djecom, nepristojno je i da pomišljate da ih vi vaspitavate po svom ukusu. Imate vi i previše važnijeg posla za koji vas svi mi debelo plaćamo, a koji vam redovno propada dok bi vi da se bavite tuđim plejlistama.
Neka budu smotani. Neka budu svoji.
Pravi život ih ionako čeka iza prvog ćoška sa glogovom toljagom u ruci, i vjerujte mi, taj život koji dolazi neće zanimati koliko sklekova mogu da urade i koliko su pasulja pojeli.
Snaga nije u poslušnosti i disciplini.
Snaga je u slobodi izbora, preuzimanju odgovrnosti, slobodi da imaš pravo da kažeš šta misliš a da se ne bojiš za posljedice, iako si u pravu.
Snaga je u tome da ostaneš normalan u svijetu koji te tjera da ribaš tuđa govna, dok od tebe traže da tome još i aplaudiraš, ubjeđujući te da je to zapravo za tvoje dobro.