Dok se svjetina danima zabavlja Dodikovim putnim destinacijama, raspreda o vrstama prevoza koje koristi i nagađa da li putuje službeno, privatno ili svemirski, dotle mu dojučerašnji koalicioni partneri najavljuju hapšenje – ono mitsko, “samo što nije”. Ukratko, svako ima svog Dodika: neko ga juri, neko ga štiti, a on? On se – u miru – bavi biznisom. Dok narod broji Dodikove kilometre, on broji milione
Na nivou BiH, njegovi dojučerašnji saveznici ne mogu ni da smijene SNSD-ove kadrove, niti da ih spriječe da kupe zgradu u centru Banjaluke – od Dodikovog kuma, naravno – za skromnih, narodnih stotinjak i kusur miliona maraka.
Dok se Prijedor, po dobrom starom običaju, nakon prve ozbiljnije kiše transformiše u malu lokalnu verziju Venecije, institucije Republike Srpske isplaćuju brže bolje prvu tranšu od 50 miliona maraka prijatelju Milorada Dodika, izvesnom Serdarovu, i to – paradoksalno – zbog neuspješne koncesije. Dakle, pare ne idu kad nešto uspije, nego kad spektakularno propadne. Savršen sistem!
Naravno, sve to se plaća iz džepova ovog istog naroda koji ih je – ruku na srce – baš tako i većinski izabrao.
U međuvremenu, slovenački “Vijadukt” nas tuži i lagano dobija arbitražu – 100 miliona maraka u kešu. Dodajte to na već izgubljenih pola milijarde maraka u drugim arbitražama, zahvaljujući vrhunski potpisanim ugovorima onih koji se kunu da “brane Republiku Srpsku”. Iskreno, ne mogu da ne postavim pitanje: Šta bi nam tek radili da je ne brane?
Najzanimljivije od svega je što ti isti “branitelji” pokazuju nevjerovatne biznis sposobnosti – ali isključivo u vlastitim profitnim privatnim poslovima. Kad rade ono za šta su plaćeni iz budžeta, tu im stvari nekako ne idu od ruke.
Sve se to dešava sada. Danas. U realnom vremenu. Samo što se ne vidi – od magle, haosa, nagađanja, rotacija i helikoptera što u ranojutarnjim satima nadlijeću Banjaluku, ostavljajući za sobom dimne zavjese… i prazne račune.