Danas je godinu dana od pada nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu tragedije koja je usmrtila šesnaestoro ljudi i teško povrijedila jednu ženu.
Godinu dana unazad, savjest Srbije, njena mladost, traži da odgovorni za taj zločin neodgovornosti odgovaraju.
Godinu dana hodajući, oni spajaju udaljene gradove ljubavlju, solidarnošću i podrškom, približavajući se jedni drugima kao nikada prije. Svojim zagrljajima pokazuju nam ljepotu probuđenoga duha.
Odzvijereni i Slobodni.
Godinu dana neprekidno protestuju Srbijom, tražeći istinu i pravdu, pod nezamislivom paljbom režimskih medija i ćutnjom većine.
I ne mogu im ništa.
Godinu dana konformisti raznih fela traže im mane, zamjerke, vagaju im zareze i izgovoreno, sve ne bi li opravdali sopstveni kukavičluk, i ne mogu im ništa.
Godinu dana režim ih progoni, policija hapsi i mlati, partijski batinaši ih prebijaju i sačekuju u mraku.
I ne mogu im ništa.
Prozivaju ih plaćenicima, izdajnicima, teroristima, kriminalcima i ne mogu im ništa.
Ne mogu, jer su oni niko i ništa.
A mladost Srbije je odlučila da postane Neko i Nešto, boreći se za svoju zemlju jedinim što posjeduju, svojim tijelima, u jednome od najvećih protesta ikada zabilježenih na Balkanu i u Evropi.
Ovoga jutra, predvođeni studentima i ljudima koji danima pristižu, nepokoreni Novi Sad tuguje i plače za sve nas.
U šesnaest minuta ćutnje za šesnaest nevinih žrtava korumpiranog sistema, drže nam javni čas o dostojanstvu.