Aleksandar Trifunović: Jedna bitka za drugom-Luzeri nikad ne odustaju

Pogledao sam sinoć u kinu film One Battle After Another Paula Thomasa Andersona, oduševljen sam.

Tekst koji slijedi napisao sam pod snažnim utiscima odmah nakon filma.

Film je predivan, moćan, glumački impresivan do mjere da se rijetko snimaju filmovi s tolikom koncentracijom briljantnih uloga. Ne znam koga da izdvojim, iskusni DiCaprio, Sean Penn, Benicio del Toro, mlade i moćne žene Teyana Taylor i Chase Infiniti… nestvarno uspješna podjela uloga.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Kadrovi i režija su vrhunska filmska umjetnost, gotovo svaki kadar mogao bi se uramiti. Akcione scene su snažne, energične, automobili jure, eksplozije ispunjavaju ekran. Sekvence jurnjave kroz živopisne američke pejzaže i strme brdovite puteve samo su jedan od primjera Andersonovog režiserskog majstorstva, kojim se razmeće bez zadrške tokom dva sata i četrdeset pet minuta čiste filmske ekstaze.

Film cijelo vrijeme prati instrumentalna muzika koja zvuči kao da je improvizovana na licu mjesta, prateći scenu kao puls, što dodatno pojačava distopijsku atmosferu društva permanentnog sukoba. Taj osjećaj dobija puni smisao tek u dobro ozvučenoj dvorani, što toplo preporučujem, pogledaj film u kinu.

Tehnički i glumački, ovo je remek-djelo. Ako Akademija ne okiti Andersona i ekipu Oscarima, to će biti ozbiljan blam.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će Hollywood, taj američki i globalni centar moći i uticaja, reagovati na film u prvoj godini novog Trumpovog mandata. Odnos prema One Battle After Another i Oscarima biće najbolji pokazatelj trenutnog raspoloženja.

Iako Anderson tvrdi da film nema veze sa sadašnjom Amerikom, više je nego jasno da je futuristička fantazija Thomasa Pynchona u romanu Vineland, po kojem je film snimljen, prepuna toponima nasilne bijele Amerike, mržnje prema migrantima i svemu što odstupa od dominantnog narativa.

U središtu filma je Leonardo DiCaprio kao propali revolucionar Bob, luzer koji se tokom filma pretvara u još većeg luzera, do gotovo klovnovskih momenata. Površnom gledaocu to bi moglo djelovati kao parodija Andersonovih ozbiljnih namjera, ali to bi bilo pogrešno. Upravo to što je Bob okružen istim takvim luzerima, revolucionarima bez moći, koje sistem neprestano progoni, a oni i dalje opstaju i ne odustaju, čini srž i najveću poruku filma.

Mali ljudi u budućnosti biće suočeni s još većom moći sistema. Društva se ubrzano militarizuju, vojska i policija sve češće sarađuju i zajedno brane poredak, a ne obične ljude kako bi trebalo biti. Obični mali ljudi imaju samo jedan odgovor, subverziju, nepristajanje i međusobnu podršku. Zajedništvo je jedina nada, što film i potencira. Recept je jednostavan: oni su jači, mi smo luzeri, ali nema odustajanja, nikad i ni po koju cijenu. Borba zapravo jedino i tek ima smisla kada više nemaš šta da izgubiš. Sam čin borbe je sloboda i pobjeda istovremeno.

Nada postoji, dominantna je poruka koju Anderson šalje ovim filmom.

A kad je u najemotivnijoj sceni, na samom kraju filma, Tom Petty zasvirao American Girl, predivnu pjesmu moje mladosti, onu u kojoj pjeva o djevojci koja odbija da prihvati da njen život ne može biti bolji, navrla su mi sjećanja na jedan dragi Petijev koncert koji se neprestano vrtio u našem malom loklanom kafiću, u vremenima kad se svijet činio tako lijep i kao da samo mene čeka. Istopio sam se.

Predivan film.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije