Zahvaljući demokratiji, Milorad Dodik je sa samo dva poslanika u Skupštini Republike Srpske postao Premijer. Na demokratiju se poziva kada donosi odluke, smatra da ih ne treba objašnjavati nikom, jer je za njega je glasala većina i on sa tom činjenicom može da radi šta god hoće. Sve što je stekao, a to nije malo, stekao je uz podršku demokratije, a sa druge strane demokratiju ne voli, grozi je se.
Svojim načinom vladanja podsjeća na sve slične autokrate, okružen je bliskim saradnicima koji ga hvale, strankom koja ga sluša, medijima koji ne dovode u pitanje ni jednu njegovu odluku. Ljut je na medije i pojedince koji ga kritikuju, vrijeđa ih poput kakvog nepristojnog đilkoša i uživa u tome. Iživljava se u Narodnoj Skupštini virtuelnim višesatnim onanisanjima u kojim ga niko ne smije prekinuti.
Milorad Dodik je obesmislio politički život, uništio institucije, gotovo sve sektore društva a sada je krenuo u konačni obračun i sa vlastitom strankom.
“Ja ću odrediti koji će 11 poslanika ući u Skupštinu Banjaluke”, izjavio je Milorad Dodik samo dvije sedmice nakon izbora, razočaravši izabrane koji su se hvalili brojem osvojenih glasova.
Koji je to nivo nepovjerenja kada tražiš ostavke svih izabranih sa gradske liste SNSD-a u Banjaluci, kao da ta lista nije osvojila glasove i mandate? I pored tog brutalnog poniženja, ideš dalje – sam odlučuješ ko ide u Skupštinu. Istina, piše da će stranka odlučiti, ali jasno je da si to ti.
Ovo je potpuno obesmišljavanje demokratije, izbora i savršena slika potpune autokratije. U normalnijim okolnostima bilo bi teško objasniti biračima zašto nosilac liste sa najvećim brojem osvojenih glasova neće ući u Skupštinu, ali pošto će ga zamijeniti drugi doktor sa liste, stvar je donekle jasnija.
Jednostavno je – SNSD je interesna grupacija s brojnim unutrašnjim frakcijama, naravno, jednako interesnim. Ovaj put, jedna frakcija odnosi pobjedu nad drugom, onom koja je malo odanija gospodaru, rekao bih.
Naravno, ovo je posmatrano sa strane ponižavajuće i za birače i za izabrane, ali ljudi u SNSD-u su svakako navikli da ih se ponižava. Ukalkulisali su to, svjesni da bez Dodika ne bi bilo ni politički njih, ni pozicija dobijenih od stranke. Plus, ogrebe se ponešto i od nekog odbora, kapnu dnevnice, pa ajde, bogati.
Sa te strane, potpuno razumijem Milorada – svjestan je s kim je okružen i koliko daleko može kako hoće. On ih je politički stvorio, dao im funkcije i pozicije, i on ih može jednako tako i uništiti. Ne bi mu bilo prvi put.
Ono što nije dobro jeste da će se aktuelne stranačke nesuglasice i tobožnji opozicioni status SNSD-a lomiti preko Banjaluke, i da će biti izgovor za novo kažnjavanje najvećeg grada, koje ovaj put nije javno najavljeno kao prošli put, ali se naslućuje. Ideja da će u Banjaluku da ulaže preko stranke i povjerenika zvuči kao groteska, podsjeća na neki davno zaboravljeni boljševički sistem i plansku privredu, kao da sva ta ulaganja i ne dolaze od poreskih obveznika kojih najviše upravo ima u gradu u kom već drugi put gubi izbore.
Pisao sam u noći izbora da je SNSD u silaznoj putanji, a Mile je dodatno pritisnuo papučicu gasa na toj nizbrdici. Iako je kažnjavanjem Banjaluke u prošlom mandatu već bio kažnjen, on tvrdoglavo nastavlja i najavljuje isto.
Ono što Milorad Dodik možda ne vidi – ili ne želi da vidi – jeste da ovakvo brutalno manipulativno ponašanje ima svoje granice. Ovo što se danas dešava samo je simptom šireg raspadanja unutar vladajuće stranke. Kada jednom više ne bude moguće održavati privid kontrole, čak ni najodaniji sljedbenici neće moći zaboraviti poniženja koje su godinama trpili.
Banjaluka će već nekako preživjeti ovaj hir, ali pitanje ostaje – koliko dugo SNSD može opstati na ovakvoj vrsti unutrašnje dinamike, gdje odanost jednom čovjeku zamjenjuje demokratsku volju birača?
Ili je Milorad Dodik jednostavno odlučio da mu stranka više nije potrebna na njegovom daljem političkom putu, da može sam.
To mi se čini najvjerovatnijim scenarijem i objašnjava najavu njegove ishitrene kandidature za predsjednika u samoj noći lokalnih izbora.
Kandidature koju će izgubiti.