Privođenje Miličevića jedan je od najjačih autogolova režima ove godine – a nije da ih nije bilo. Pod prečku.
Opozicija bi ga trebala znati iskoristiti.
Tužilaštvo ne prestaje da ispunjava želje vladajuće partije. Ovog puta, čini se da je inicijativa stigla iz Teslića, a Dodik je samo aminovao – što se ispostavilo kao preglup potez. Ono “rekao Dodik da to uradiš” na kraju će koštati i Dodika, i te naivne izvršioce, mnogo više od pukog blamiranja. A ovo jeste potpuno blamiranje Tužilaštva i naravno, sada već našim novcem odlično plaćene policije.
Od demonstracije sile, preko načina privođenja, sve sa kornjačama u punoj opremi – sve je djelovalo kao da je riječ o ziceru, o slučaju sa ozbiljnim dokazima u rukavu. A onda se ispostavi da je glavni adut bila pretpostavka da se u kući “sigurno” nalazi keš, pa će to valjda biti dovoljno za “više od sumnje”.
To ne govori samo o nesposobnosti Tužilaštva i bahtosti Policije, već i o dubokoj mogućnosti zloupotrebe pravosuđa za partikularne, partijske ciljeve. I to stvara ambijent nesigurnosti, u kojem bilo ko može biti izložen ozbiljnoj neprijatnosti – iz čistog hira partijskih moćnika. To je čista anarhija. I to bi trebalo da zabrine svakog normalnog čovjeka.
Treba da zabrine jer pravo služi da štiti pojedinca od moćnijih, bezobraznijih i bezobzirnijih – a naročito od samog sistema, posebno kada je taj sistem privatizovan i služi samo partiji. Pravo ne smije da služi kao sredstvo poretka za obračun s onima koji ga kritikuju i bore se protiv korumpirane vlasti. Jer, kad se to dogodi, poništava se i ideja države i ideja pravde – i stvara se anarhoidni sistem u kojem jači odlučuje.
A to bi malog čovjeka moralo ozbiljno da zabrine. Jer danas je to bio Miličević, i njegova porodica – a sutra to možeš biti ti. Vjeruj.