Ko hoće nešto da uradi – nađe način. Ko neće – organizuje konferenciju za medije i sere po onima drugima kako su za sve krivi.
Na narednim izborima, naravno, pobijediće i jedni i drugi. Jer narod koji ih bira drugačije ne zna, ne umije, neće. Pobjedom će proslaviti vlastiti poraz, rame uz rame sa svojim političkim favoritima. U tome smo nenadmašni.
U Zagrebu su juče izbornu pobjedu od prije četiri godine potvrdili dojučerašnji društveni aktivisti. I pored nesnalaženja u naslijeđenom svijetu korupcije i rođačkih talova, uspjeli su uvjeriti svoje birače da je put do boljeg moguć – ali da je mukotrpan i težak. Da je stari sistem talova najveći kancer u urbanoj utrobi svakog grada. Vlast koja zna šta hoće i aktivni građani koji su spremni da zajedno brane i razvijaju svoj grad – jedini su recept za uspjeh i napredak.
Zagreb ide dalje, ide ka boljem. A Banja Luka?
U Banjaluci, tamo gdje prestaje nadležnost jednih, počinje nadležnost drugih – taman toliko da se može nekažnjeno i bez trunke odgovornosti ne raditi ništa. Ili se, alternativno, može pentrati po planinskim vrhovima, dok gradski zatvoreni bazen – nekada jedna od rijetkih svijetlih tačaka ovog grada – pluta na suvom i tiho se gasi.
Ista sudbina odavno čeka i otvoreni bazen. Vjerovatno su stvarni gospodari grada već raspodijelili parcele: kome zgrada na mjestu tobogana, kome stan na mjestu dječjeg bazena. A za posebno zaslužne za asistenciju – penthaus s pogledom na propast.
Investitori su tačka spajanja pozicije i opozicije. S vremena na vrijeme im se da do znanja ko je stvarni ćaća. Kad se zaigraju, opomene ih se da ima još planiranih parcela i nerazrađenih talova, dogovorenih još iz vremena kada se kampanja plaćala ispod stola.
Većina stanovnika ovog grada, oni koji pune budžet, u ovoj političko-ekonomskoj interesnoj vezi – sopstvenim izborom – postaju potpuni višak.
Plijen je, uglavnom, raspoređen mimo skupštinske sale i tiho se mezi. Problemi gradskih naselja rješavaju se u zavisnosti od sposobnosti mjesnog “komesara” da obezbijedi dovoljan broj sigurnih glasova. Sve ostalo – ne pika.
A posebno se ne pika virtuelno zaprđivanje. Tamo gdje se uz minimalan trud, ali uz mnogo kuknjave, očekuju čudesni rezultati.
Grad je zapušten. I to se vidi. Osjeti. A svi se prave da nije. Svi slave svoje partijske pobjede i kontrolu nad taman toliko moći da mogu uposliti svoje, asfaltirati do svojih, pokositi za svoje, sprovesti vodovod do svojih. Do svojih, za naše pare.
Takozvana banjalučka fatamorgana: grad kojem – formalno – ništa ne fali. Osim što mu, realno, fali sve.