Kada je Owen Cooper, 14-godišnji dječak, poslao svoju biografiju na kasting za britansku seriju Adolescence, zajedno sa još 500 drugih dječaka, nije ni slutio da će biti izabran. Još manje je mogao naslutiti da će, u svom prvom glumačkom iskustvu, odigrati jednu od najmoćnijih tinejdžerskih uloga ikad viđenih na televiziji.
Mogu samo da zamislim oduševljenje kreatora serije i glumca Stephena Grahama kada se prvi put susreo s nestvarnim talentom ovog dječaka. Graham, koji je seriju inicirao nakon što je sa zaprepaštenjem otkrio da je u posljednjih deset godina nasilje hladnim oružjem među tinejdžerima u Britaniji poraslo za nevjerovatnih 240%, znao je da je pronašao savršenog glavnog glumca.
Režiser Philip Barantini vodi nas kroz četiri epizode ovog remek-djela snimljenog u jednom kadru, što u finalnom proizvodu djeluje gotovo nevjerovatno. Od početka do kraja, svaki član ekipe svjestan je da do sada niko nije ovako ozbiljno obradio teme vršnjačkog nasilja, ubistva, odgoja dječaka u muškom svijetu, mizoginije i preranog odrastanja. Odluka da se serija snimi u jednom kadru doprinosi intenzitetu priče—ne dozvoljava pauzu, ne ostavlja prostor za bijeg od nelagode, tjera nas da ostanemo zarobljeni u brutalnoj realnosti koja se odvija pred nama.
Jer, ispod slike obične, naizgled uspješne prosječne porodice iz komšiluka, ispod lica dječaka kojeg bi svako prigrlio kao pametnog i ranjivog, krije se eksplozija frustracija, nasilja i nerazumijevanja. Kriju se odnosi oblikovani društvenim mrežama, servirani bez filtera, jednostavni za konzumaciju, ali nemogući za shvatanje.
Prva epizoda suočava nas s roditeljskim poricanjem. Ne vjerujemo, baš kao ni otac dječaka (maestralni Stephen Graham), da je moguće da je to dijete zaista sposobno da počini zločin. U drugoj epizodi, školsko okruženje prikazuje se u svojoj surovoj stvarnosti—svijet u kojem se mane i slabosti ne opraštaju. Inspektor koji vodi slučaj nema ni osnovno razumijevanje digitalne stvarnosti u kojoj tinejdžeri danas žive, dok mu vlastiti sin objašnjava značenje emotikona, lajkova i fotografija koje su pokrenule tragediju.
Treća epizoda je vrhunac, istinski katarzična—razgovor psihologa i dječaka počinje kao čavrljanje uz toplu čokoladu, ali se brzo razvija u duboko emocionalnu eksploziju. Erin Doherty briljira u ulozi terapeutkinje koja ga, gotovo neprimjetno, dovodi na sam rub nasilja. Nevini dječak se pred našim očima transformiše u nepredvidivog, zastrašujućeg mladića, ženomrsca, preplavljenog osjećanjima koja ne zna da artikuliše.
Četvrta epizoda donosi bolni epilog—porodica se raspada pod težinom krivice i propitivanja: Da li smo mogli bolje? Da li smo trebali više razgovarati? Da li, misleći da činimo najbolje za svoje dijete, pravimo nepopravljive greške? Da li može biti previše ljubavi prema djeci ili su moderne patike, telefoni, laptopi zamijenili mjesta za stolom gdje smo se nekad zajedno igrali i smijali se, pretvarajući poraze u zabavu, nakon kojih idemo dalje.
Adolescence je nesumnjivo jedna od najboljih serija ikad snimljenih. Teško će se ponoviti ovakav sklad scenarija, režije, glume i okruženja u kojem nelagoda i anksioznost postaju gotovo fizički opipljive. Suočava nas sa surovom istinom—da su nam djeca otuđena, izolovana, zaključana u vlastite toksične svjetove društvenih mreža, gdje lajkovima i emotikonima dodjeljuju tragična značenja, gdje preživljavaju realnost bez mogućnosti da o njoj razgovaraju. I što je najgore—bez očekivanja da ih iko može razumjeti što može da dovede do tragičnih posljedica.
Serija ne nudi odgovore. Ne daje izlaz i rješenja.
Samo postavlja teška pitanja. A na nama je da ih postavimo sebi i svojoj djeci—dok još nije kasno.
Da, ova serija može da nam u tome pomogne.