Peter Sloterdijk je svojevremeno napisao sjajnu knjigu o Ničeu pod naslovom “Mislilac na pozornici”. U njoj je iznio tezu da je značaj “ničeanske revolucije” samo djelomično u sistemu stavova, a više u njegovom načinu izlaganja – jednom neakademskom, gotovo poetskom polemičkom govoru, kojim je izveo filozofiju, tj. mišljenje, iz sterilnih sredina katedre, instituta i biblioteke, u stvarni svijet – polemiku na društvenoj pozornici. Tj uspostavio ono što danas znamo kao “društveno angažovanu” misao. To je misao koja ne ostaje na nivou teorijskih diskusija rezervisanih za uski krug stručnjaka, misao koja se ne iskazuje striktno strukovnim jezikom koji mogu da prate samo eksperti, već uspjeva da govori na način da bude dostupna svima. Ona to radi jer hoće da utiče na sve – da pridobije većinu i na taj način promijeni društveni svijet. To je jedan od kardinalnih zahtjeva koji PostModerna postavlja mišljenju.
Ovih dana svjedočimo jednom takvom uistinu impresivnom primjeru: lijepa i pametna Hrvatica Severina poduzela se zadatka odbrane moralnih i političkih vrijednosti koji su se u našim društvima našle pod udarom retrogradnih snaga. Time je, poslovično, izazvala baražnu vatru reakcionara svih vrsta i fela. Kada je progovorila protiv reafirmacije ustaštva na Thompsonovom koncertu napali su je konzervativni “patriotski odgovorni” hrvatski krugovi. Kada je podržala srpske studente u borbi sa autokratiskim Vučićevim režimom, našla sa ne udaru naših “patriota”, a i Režima, koji je čak bio dovoljno blesav da satima maltretira damu na granici. Nije se dugo trebalo čekati na odgovor: nova pjesma glasi: “kada sitna bagra zgrabi vlast, pa uči drugog šta je čast…”. Sa jednakom moralnom dosljednošću ova sjajna dama stoji na pravoj strani istorije i po drugim teškim pitanjima koja opterećuju savremeni trenutak – od rata u Ukrajini pa do Palestinske tragedije: dosljedno na strani žrtve i nelegitimno napadnutih.
Najnoviji hvale vrijedan angažman ove pametne ljepotice vezan je za temu abortusa. Seve se opet pokazala na visini zadatka: nije joj bilo teško da se višestruko pojavljuje u javnosti braneći prava žena, a i da skokne do Brisela i prezentuje uvjerljiv scenski performans pred glavama koje odlučuju. O čemu se tu radi? Slovenački institut “8. Mart” pokrenuo je građansku inicijativu “My Voice, My Choice” koja ima za cilj da obezbjedi garantovan pristup abortusu svakoj ženi. U skladu sa pravilima Evropske komisije da bi inicijativa ušla u procedure potrebno je prikupiti million glasova. Problem abortusa mi u Srbiji i Republici Srpskoj ne razumijemo dovoljno, jer naša društva ne uskraćuju to pravo ženama ni de jure ni de fakto, i kod nas je dostignuti nivo sloboda u toj oblasti još uvijek dobro zaštićen. Međutim, u Hrvatskoj stvar je drugačija: nakon odluke Ustavnog suda uveden je institut “Priziv savjesti” koji omogućava ljekarima koji rade u javnim klinikama (dakle onima koje se finansiraju iz javnih budžeta – porezima koje plaćaju i žene koje žele abortus) da odbiju da vrše abortus. U praksi to znači da u nekim sredinama, unatoč tome što postoje adekvatne klinike i obučeni ljekari, žene de facto nemaju mogućnost konzumiranja svog prava. Što je još gore, zakon predviđa da su u takvoj situaciji klinike obavezne obezbjediti uslugu u drugoj partnerskoj klinici, ali se to često ne poštuje. Nedavno mi je jedna prijateljica iz Hrvatske rekla upravo šokantnu stvar: kako u njenom gradu postoji šest ljekara koji rade abortuse i da su se svi pozvali na “priziv savjesti”, zbog čega razmišlja da dođe u Banjaluku da uradi pobačaj. “My Voice, My Choice” inicijativa je pokušaj (između ostalog) da se promijeni takvo stanje.
Nakon što se angažovala u tom pravcu Seve se očekivano našla na udaru zilota. Prljava kampanja kojoj je izložena ovih dana gotovo da je bez presedana na ovim prostorima. Tako, npr., izvjesni sveštenik Tomislav Lukač nije našao ništa pametnije da kaže do: “Taman se oporavila od jahte, kad evo je opet.” Odgovor je bio na nivou korifeja sholastike, ni sam Toma Akvinski to ne bi bolje sročio: “Dragi, status ti zvuči kao da mi je motor jahte prerezao glavu pa su mi je sašili natrag u najboljoj klinici za vraćanje glave na tijelo kad ti je prereže brodski motor, a ja sam samo imala dobar seks, što i tebi želim.” Univerziteti koji se bave proučavanjima ljudskih prava trebaju ovoj sjajnoj dami dodijeliti počasni doktorat za sve ono što je uradila na tom polju. Na našu žalost Hrvati su opet prošli bolje od nas: u raspodjeli pameti i ljepote oni su dobili Severinu, a mi Karleušu.
Kampanja prljavih napada kojima je izložena Seve objašnjava nam još jednu važnu stvar: zašto mnogi ćute. Sada je postala neka vrsta mantre mišljenje da “intelektualci ćute” i ne komentarišu negativne pojave u društvu. To, naravno, nije tačan opis realnosti: mnogi profesori se satraše pišući tekstove protiv reafirmacije ustaštva u Hrvatskoj ili uspostave autokratije u Srbiji. Međutim, njihovo mišljenje ostaje uglavno zatvoreno u akademske krugove, stručnu literaturu i naučne časopise. Zato ima vrlo ograničenu publiku. I zato ima i skromne praktičnopolitičke efekte. Ukoliko hoće da djeluje, mišljenje mora da izađe iz biblioteke na ulicu ili ekran. Međutim, kada izađete u masu vi više niste izloženi zdravoj “akademskoj” kritici, zasnovanoj na argumentacijama i znanju, već ste po pravilu predmet uvreda, laži i personalnih diskreditacija. Upadljiva činjenica je da odgovarajući na Severinin angažman njeni protivnici ne potežu nikakve argumente, već svoj stav “brane” njenim (inače veoma lijepim, i od strane svakog zdravog čovjeka rado viđenim) videouratkom. Poput gorepomentuog sveštenika Lukača. Koji jadni luzer.
Sve ovo nam objašnjava zašto u odbrani prava i sloboda važnu ulogu mogu da odigraju “influenseri” i javne/estradne ličnosti. Ukoliko imaju zdrav svjetonazor, te integritet i spremnost da podnesu hajku, oni mogu postići mnogo veće efekte mnogo brže, nego što to može akademska zajednica. Ko će normalan u izboru između a) kritike Vučićeve diktature koju razvuče neki prof.dr. sa katedre za politikologiju, i b) kritike Vučićeve diktature koju izrecituje Seve, odabrati pod a) ? Zato njena ljepota nije irelevantna za samu stvar: ne samo u smislu efekta na publiku već i geneze stavova. Mišljenje na pozornici zahtjeva scenske efekte – sexy mislilac, poput Seve, je top instrument za formiranje društvenog stava. To je jedno. Ali ima i nešto više od toga. Niče je reafirmisao antičku doktrinu o vezi ljepote i istine: “Da li je moguće očekivati ispravan stav od tijela koje je ruševina?” Profesor Đuro Šušnjić mi je jednom prilikom prokomentarisao: “najjači kriterij istinitosti je ljepota: svaka tačna teorija je elegantna.”
Naravno, to ne znači da su u postModernom svijetu akademci postali suvišni. Mnogi od njih odrađuju svoj dio posla, a kako vidimo sada u Srbiji, spremni su da izađu i na barikade. Neki su, poput sada već legendarnog profesora Jove Bakića, spremni da misle na pozornici. No, generalno, njihovi instrumenti su ograničeni. Kada Seve polemiše sa tzv “klečavaima” – skupinom religioznih fanatika izronilih iz mračnih dubina srednjeg vijeka, ona bez problema progovara u stilu Ničea: “Nećete nas više gaziti. A ni j…ti!” Takva poruka, kada ju kaže “devojka sa sela”, ima sigurno veći odjek od traktata o zilotima koji napiše neki sociolog religije. Zato što je to mišljenje na pozornici izrečeno od strane majstora igre.