Nakon pobjede Trampa na izborima 2024. neprekidno nam dolaze crne i sve crnje vijesti iz Amerike. Poslednji takav slučaj je ubistvo žene u Mineapolisu od strane agenata ICE. Slučaj je naravno podigao ogromnu prašinu i revolt velikog dijela javnosti. Sudovi još nisu obradili ovaj slučaj, tako da ne možemo znati šta se uistinu dogodilo. Međutim, praksa vezana za ICE vrlo ružno podsjeća na neke ranije mračne periode zapadnjačke političke istorije. Koja nas uči da autokratski i diktatorski režimi, naročito u početnim fazama svog konstituisanja, kritično ovise o postojanju nekog neprijatelja koji nije samo politički neprijatelj, u smislu neke opozicione stranke/programa i slično, već predstavlja grupaciju koja je arheneprijatelj, identitetski stran i nezdrav element u društvu, i koji po pravilu nije organizovan u političku stranku kroz koju se njegovi politički interesi artikulišu. Ako takvog neprijatelja nema u stvarnosti potrebno ga je fabrikovati.
Klasičan primjer te prakse je ono što je Hitler uradio sa Jevrejima u Njemačkoj 1930-tih. Koliko god iz današnje perspektive djelovalo nevjerovatno ali Hitler je uspio ubijediti njemački narod da su Jevreji ključni neprijatelj, uzrok svih problema sa kojima se nacija i država susreću, i pri tome nisu samo politički oponenent, već neka vrsta bolesnog tkiva i kancera koji izjeda zdravo tkivo njemačke nacije. Podaci pak kažu sledeće: 1935. godine (dakle prije aneksije Austrije) procjenjuje se da je jevrejska populacija u Njemačkoj iznosila negdje između 450 000 i 500 000 ljudi, uključujući i Saar oblast koja je bila pod upravom Lige naroda do 1935. To znači da su Jevreji činili negdje do 0.8% ukupnog stanovništva Njemačke koje je tada iznosilo 67 miliona. Unatoč tome nacistička propaganda je uspjela stvoriti atmosferu u kome su Nijemci povjerovali u tako očitu besmislicu da 0.8% stanovništva može biti uzrok nekog ozbiljnog problema. Kako se to završilo svi danas znamo i taj slučaj je užasavajuće upozorenje gdje političke kampanje mržnje i strategije targetiranja mogu odvesti.
Unatoč tog iskustva, koje bi trebalo da je tako drastično da nas je sve naučilo kakve opasnosti te stvari nose sa sobom, ipak svjedočimo reafirmaciji takvih strategija. Da stvar bude gora to se ne događa samo u istočnjačkim despotijama (Putin je npr uspio ubijediti veliki broj Rusa da su Ukrajinici „nacisti“). Već takvim stvarim svjedočimo i u razvijenim demokratijama i visokoemancipovanim nacijama.
Slučaj Sjedinjenih Država
Tipičan primjer političkog targetiranja vidimo ovih dana u SAD. Važan dio MAGA kampanje je bila borba protiv ilegalnih migranata i trampisti su neprekidno forsirali tu temu u javnom prostoru. Što donekle čudi – i to iz najmanje tri razloga. Prvo, radi se o državi u kojoj bukvalno svaki stanovnik ima migrantske korijene u nekom bližem ili daljem koljenu. Cijela američka nacija nastala je migracijama.
Drugo, ilegalni migraniti su, kako im sam naziv i kaže, „ilegalni“ – tj nezakoniti, pa prema tome nisu političko pitanje, već stvar sudova i policije. Uvijek je upadljivo, i bode oči, kada neko pokušava jedno striktno pravno pitanje pretvoriti u političku temu. Deportacija ilegalnih migranata je zapravo sasvim uobičajena stvar u SAD. Klintonova administracija je deportovala 12.5 miliona, Bushova 10.3. miliona, a Obama 5.3. miliona, bez da su formirali bilo kakvu specijalnu vojnu silu tipa ICE i bez bilo kakvih protesta glede deportacija. Tek je Trampova administracija iz nekog razloga od ovog napravila političku krizu i nacionalnu dramu prvog reda.
Treće, i u ovom slučaju najvažnije, su brojevi. Oni kažu sledeće: Pew research Center kao i Migration Policy Institute procjenjuju da je broj ilegalnih migranata u SAD negdje između 11.7. i 12.2. miliona. To je negdje oko 4% američkog stanovništva. Što nije zanemarljvo, ali čovjek ne bi očekivao da se oko toga diže tolika politička frka i bukvalno gradi predsjednička kampanja na jednoj takvoj temi.
Slučaj Evrope
Analogan slučaj imamo i u Evropi glede muslimanskih migranata. Desničarske i „suverenističke“ stranke širom kontinenta ujedinjene su u antimigrantskim narativima i targetiranju muslimanskih izbjeglica idući čak tako daleko da govore u „muslimanskoj invaziji“ na Evropu. Brojevi pak kažu sledeće: Pew Research Center navodi da je broj muslimana u Evropi 2025. godine dostigao 46 miliona. Po zemljama to izgleda ovako: Francuska 8.7% stanovništva, Njemačka 7%, dok je u zemljama Istočne Evrope taj broj do 1%. Za Evropsku Uniju u cjelini to je otprilike 5.7% za 2026. godinu.
Kao i u slučaju SAD jasno je da ova tema postoji kao društveni fenomen i da dosadašnje politike migracija možda nisu bile adekvatne i pametne, te ih treba korigovati. Ali sasvim je takođe jasno da je u desničarskim strankama, poput AfD u Njemačkoj, ili Nacionalnog fronta u Francuskoj, ovo pitanje prenaglašeno u više nego pretjeranom smislu. U obe te stranke gotovo da nema druge teme za javni nastup do migranata. Kako je moguće da nešto što predstavlja statistički malo bitan, a politički lako rješiv problem, naraste do no1 teme političkog djelovanja?
Neprijatelj u politici
Malo jasnosti u ovu priču može nam unijeti istorijsko iskustvo i njegove teorijske obrade. Tako na primjer Karl Šmit u legendarnoj i kontraverznoj knjizi „Pojam političkog – Neprijatelj u politici“, koja je do dan-danas ostala biblija svakog nacionaliste i desničara, definiše politiku kao proces kreiranja dihotomije prijatelj/neprijatelj. Pri tome se „neprijatelj“ ne odnosi na političkog protivnika, već nekog ko predstavlja egzistencijalnu prijetnju naciji i nosi realnu mogućnusto njenog fizičkog uništenja. Ako nema „neprijatelja“ nema ni stvarne „politike“, već samo ekonomija, administracija, birokratija itd. Zato Šmit kritikuje liberalizam jer politiku svodi na transakcijske ekonomske kategorije i time je zapravo ukida. Tj. društvo se depolitizuje i time „umrtvljuje“. Jer politika ovdje nije shvaćena kao pregovaranje, postizanje kompromisa, ili upravljanje javnim poslovima, već kao vještina kreiranja dihotomije „mi“ vs „oni“, koja stvara napetost u zajednici i time je homogenizuje i zapravo tek time politizuje – tj. nacija od amorfne mase izolovanih individua postaje jedna stvarna politička sila.
Lako je prepoznati sve aspekte ove priče u trampističkom kriziranju sa migranitma i sličnim politikama evropskih „suverenista“. Migranti za njih predstavljaju idealnog žrtvenog jarca koji može poslužiti kao sredstvo za homogenizaciju nacije i mobilizaciju glasača. Oni nisu standardan politički oponent i po pravilu nisu organizovani u političku stranku koja artikuliše njihove interese. Već su ontološki neprijatelj „naše“ nacije, kulture, civilizacije. Koliko puta smo čuli frazu „migranti se ne mogu asimilovati“ i sl. Stoga se njihovo pitanje i ne može rješavati pukim pravnim sredstvima ili racionalnijim imigracionim mjerama, već traži radikalno „konačno“ rješenje.
Međutim, kada jednom nekog proglasite „arheneprijateljem“ koji nije samo politički ili pravni problem, onda ste sasvim blizu toga da legitimirate upotrebu nepolitičkih sredstva protiv njega. Zato je u ovakvom shvatanju politike logična posledica normalizacija nasilja. Legitimacija nezakonitog nasilja i legalizacija nelegitimnog nasilja neminovno slijedi ako želite da riješite jednu grupaciju koja nije dio vaše političke zajednice, niti to može ikad postati, već je „onaj drugi“, stran i nikad asimilovan element. Tranzicija od Klinton/Obama pravnog tretmana migranat ka tramapističkim ICE metodama je paradigma primjer te opasne fore.
Odsustvo bilo kakve empatije kod velikog broja ljudi glede brutalne likvidacije 37-sedmogodišnje Rene Nicol, majke troje djece, od strane ICE agenata pokazuju do koje je mjere nasilje postalo normalizovano u političkom obračunu sa migrantima i njihovim suporterima. Nevjerovatno je koliki broj ljudi podržava takvo ponašanje ICE. U Evropi su pak, naročito u Britaniji, već počeli da gore arapski restorani, a „patriote“ svih vrsta i fela se organizuju u falange koje napadaju migrante – i ilegalne i legalne. Čovjek ne mora biti profesor istorije pa da uoči analogiju.
Podržavaocima ovih mjera ne bi bilo loše da se podsjete šta je zapravo krajnji cilj ovih „šmitovskih“ pristupa: uvođenje diktature. Jer kada jednom legitimizirate nasilje i prevedete politiku iz sfere normalne politike pregovaranja, administriranja itd. u sferu rješavanja pitanja „mi“ vs „oni“, onda više nema normalnog demokratskog procesa, vladavine prava i pravne države, već se uvodi neka vrsta vanrednog stanja u kome se državi dopušta da radi stvari koje joj se nikad ne bi dopustile u normalnom nevanrednom stanju.
Ne treba zaboraviti kako glasi čuvena definicija suverena koju nam je ponudio Karl Šmit, anticipirajući ovo što trenutno rade trampisti u SAD, a što namjeravaju „suverenisti“ u Evropi ako se kojim nesretnim slučajem dočepaju vlasti: „Suveren je onaj ko je ovlašten da proglasi vanredno stanje.“ A nije zgoreg podsjetiti se i šta znači termin „vanredno stanje“: to je naime ono stanje gdje je suspendovan ustavni poredak i vlada se, ne više zakonima – već uredbama i direktivama, tj. diktatom. Dakle, krajnja poenta ovih fake „migrantskih“ narativa je neograničena vlast jedne političke klike. Pod krinkom ICE kampanje trampisti su već rasporedili de facto vojne snage na teritorijama „plavih“ država. Guverneri većine tih država nazvali su to „okupacijom“. I to je tačna kvalifikacija.
Dobra stvar je da mi ipak imamo iskustvo XX vijeka i ova politička zastranjenja neće ići tako lako kako se mnogi nadaju. Unatoč pobjede Trampa na izborima i rastu desnice u Evropi, ogroman broj ljudi je ipak svjestan gdje političke neodgovornisti ovog tipa potencijalno vode. Ne morate biti ekspert za političku filozofiju da bi razumjeli o čemu se ovdje radi. Dovoljno je da niste bježali sa časova istorije u osnovnoj školi. Reakcije građana i u SAD i u Evropi na ova zastranjenja daju osnova za optimizem, unatoč tendencije koja je zlokobna.
