Ovih dana svjedočimo ko zna kojoj od najvećih kriza u istoriji BH. Presuda kojom se Predsjednik RS Milorad Dodik osuđuje na godinu dana zatvora proizvela je lanac reakcija koje su kulminirale donošenjem seta eksplicitno neustavnih zakona od strane Narodne skupštine Republike Srpske. Ostaje da se vidi kako će se situacija dalje razvijati, ali pogledajmo ono što je za sada nesporno.
Suđenje
Predsjednik Republike Srpske osuđen je zato što nije proveo odluku Visokog Predstavnika. Takva presuda je sasvim jasno više nego problematična. Mi ovdje nećemo ulaziti u raspravu o tome da li je Visoki Predstavnik legalan, da li ima ovlasti da donosi zakone i slične teme koje su ovih dana dominirale javnim prostorom glede ovog slučaja. Čak i da se sve te primjedbe na kojima se odbrana bazirala odbace, presuda je i dalje problematična iz više razloga. Jedan od njih je da ona tvrdi da je Zakon BiH superioran Ustavu entiteta. To je međutim suprotno od onog što je utvrdio Ustavni sud BiH. Naime, Ustavni sud BiH je u odluci U-23-14 utvrdio sledeće: “zakon (BH) mora biti u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, ali i u skladu sa ustavima entiteta” (pod uslovom da su ustavi entiteta u skladu sa Ustavom BiH – kao što svi znamo Ustavni sud BiH je utvrdio da Ustav RS jeste u skladu sa Ustavom BH). To je i jedino moguće stajalište jer bi u suprotnom logikom stvari ispadalo da su zakoni BiH iznad ne samo Ustava entiteta, već i Ustava BiH. Zato smo na stanovištu da je Predsjednik Republike Srpske ispravno uradio kada je slijedio jači pravni akt – naime Ustav RS, a ne Zakon BiH – čak i da je nametanje tog zakona pravno korektno.
Prema tome, sasvim je jasno da Predsjednik Republike treba da nastavi svoju pravnu borbu, ne samo na drugostepenom postupku, već i dalje. Vlast RS je u pravu kada kaže da to nije samo personalna borba Dodika, već borba za status Ustava RS kao pravnog akta nadmoćnog zakonima BH. Što je fundamentalni interes svih nas. Ustavni sud BH je sasvim u pravu kada u navedenoj odluci U-23-14 konstatuje da je to krucijalno za održanje “složene strukture BH” i njene federalne prirode.
Politička kriza
Naša vlast je međutim odlučila da stvar prebaci na teren političke borbe i odnosa moći. Kao reakciju na ovu presudu NSRS je usvojila set zakona koji sasvim jasno predstavljaju osporavanje ustavnog poretka BiH: Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu RS i Zakona o neprimjenjivanju zakona i zabrani djelovanja “vanustavnih institucija BiH” (Sud, Tužilaštvo, SIPA). Usvajanje ovih zakona utmeljeno je na pogrešnim argumentacijama koje, nažalost, u prethodnih par godina uporno ponavljaju naše vlasti. Tri takve argumentacije su ključne za ovaj slučaj.
Prva od njih je da je BiH „sastavljena“ od eniteta u smislu da su „eniteti unijeli u BH svoju državnost“, ta da samo na osnovu toga BH kao država postoji. To, međutim, nije tačno jer Ustav BH (član I,1) jasno kaže: „Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada ‘Bosna i Hercegovina’, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom.” Dakle, eksplicitno je i jasno rečeno da ne nastaje nikakva nova država, već se samo donosi novi ustav i mijenja ime.
Druga argumentacija je jednako pogrešna: to je narativ o „ovlaštenjima BH“ i „prinudnom prenosu nadležnosti“. Naime, naši politički predstavnici uporno ponavljaju da BH ima samo onih deset nadležnosti navedenih u članu III,1 Ustava BH, a da „sve ostalo pripada entitetima“.
Kako ni Sud BH, ni tužilaštvo, ni SIPA nisu nabrojani u ovih deset nadležnosti iz člana III,1 naše vlasti tvrde da su te institucije „nustavne“. Međutim, to ne odgovara stvarnosti jer Ustav BH kaže dalje, u članu III,5a: “Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta”. U slučaju stvaranja ovih institucija takva saglasnost je postojala: predstavnici RS su u standardnoj proceduri u Parlamentarnoj skupštini BH glasali za kreiranje svake od tih institucija koju sada osporavaju. Prema tome ne stoji da su te institucije “neustavne” jer ih “nema u Ustavu BH” – iz razloga što su kreirane korektnom procedurom za stvaranje novih ovlasti/institucija BH kako je to propisano Ustavom BH. Zato, kada naše vlasti kažu: “mi smo prihvatili zakone kojima se kreiraju te institucije (VSTV, SIPA, UIO, vojska itd), ali ih nismo unijeli u Ustav BH” to je netačno: one zapravo jesu u Ustavu BH ali implicite – samo ako se entiteti dogovore o njihovom postojanju – što se u ovom slučaju i dogodilo. Naravno, moguće je osporavati te institucije i imati politiku njihovog vraćanja entitetima, ali mjesto gdje se to radi je Parlamentarna skupština BH. Kako su nastale tako ih se mora i eventualno ukidati. RS to ne može unilateralno uraditi na pravno valjan način.
S obzirom da je to tako naše vlasti izlaz pokušavaju naći u dodatnom argumentu: osporava se legitimitet tih institucija na osnovu tvrdnje da su prihvaćene pod prinudom: “Jeste mi smo glasali za to, ali smo morali to da uradimo jer smo bili pod pritiskom međunarodne zajednice”. I to je zaista tačno kao istorijski fakt: svi se sjećamo varvarskog i anticivilizacijskog pritiska, smjena, pa i progona, naših političkih predstavnika od strane raznoraznih “međunarodnih” hohštaplera tipa Ešdauna. Nažalost, takva geneza nastanka nije dovoljna za osporavanje ni legitimiteta ni legaliteta ovih institucija. Taj problem je u teoriji konstitucionalizma poznat još od XVII vijeka kao “paradoks prinudnog pristanka”. Mjerodavno teorijsko stanovište je da je potpis na ugovor validan, čak i ako je dat pod nekom vrstom prinude. Mi na primjer, nećemo poništiti brak jer je “frajer uhvaćen na bebu”. Premda takav stav djeluje kontraintuitivno iza njega stoji jaka logika: ako bi se taj argument prihvatilo onda zapravo ni jedan ugovor (pa ni Ustav kao “društveni ugovor”) ne bi bio validan jer je svaki postignut pod određenim omjerom snaga.
Recimo, ni sam Dejton ne bi bio validan jer su sve tri strane bile prinuđene da ga potpišu pod eksplicitinim pritiskom Amerikanaca. Svi znamo koliko smo se mi Srbi protivili potpisivanju i pristali smo tek nakon što nam je NATO poručio da će nas nastaviti bombardovati a Milošević postaviti blokadu na Drini. I Alija Izetbegović je netom što je potpisao rekao: “Ovo nije pravedan mir”, ali je morao potpisati jer su mu Amerikanci (po svjedočenju Ričarda Holbruka u knjizi “Završiti rat”) rekli da ako ne potpiše oni se povlače pa kad krenu tenkovi iz Srbije da ih onda ne zove da ga ponovo spasavaju. U suštini svaki ugovor sadrži manje ili više elemenata prisile. Poenta je da vi ipak imate mogućnost da odbijete. Čak i u esktremnoj situaciji ogromnog disbalansa snaga slabija strana ima mogućnost da ne potpiše i rizikuje konsekvence. Upravo to su i uradili mnogi srpski političari koji su i pod prijetnjom odbijali da stave svoje potpise (npr na prenose nekih nadležnosti) i bili su spremni da snose posljedice. Neki, koji su bili od manje tvrdog materijala, ili naprosto naivniji, su prihvatali da potpišu i sada se ne mogu pozivati da je njihov potpis nevalidan jer je dat pod prinudom. Naravno, svaki nametnuti ugovor je nestabilan i zavisi od omjera snaga – traje samo dok dati omjer snaga postoji. Kao što je odavno poznato to i jeste suštinski problem dejtonske BH: tzv. “nedostatak unutrašnjeg legitimiteta”. Ali ono što je ovdje tema je: strategija osporavanja prenosa nadležnosti na osnovu toga što su date pod prinudom ne stoji.
Političko kockanje
Iz ovako pogrešno postavljenih postavki nije bilo moguće ni izvesti valjane strategije borbe, već se neka vrsta promašaja poput ovih zakona usvojenih u NSRS morala dogoditi.
Prvo, jasno je da su zakoni koje je donijela NSRS eksplicitno antiustavni i kao takvi podliježu i krivičnoj odgovornosti: KZBH propisuje za tu aktivnost kaznu do 5 godina zatvora – doduše samo ako je izvedena silom, ili “prijetnjom upotrebe sile”. Kad su se već upustile u ovo naše vlasti bar rade pametno što stalno negiraju bilo kakvu silu kao sredstvo za provođenje svojih odluka.
Drugo, ovi zakoni nemaju nikakve izglede da zažive i sasvim je jasno da će biti stavljeni ad acta odlukama Ustavnog suda BH. Ako uopšte ugledaju svjetlost dana, oni će biti kratkog vijeka. Što nam jasno kaže da ne predstavljaju nikakvu ozbiljnu političku strategiju – izuzev ako izazivanje krize nije strategija. Stoga je i histerična reakcija političkog Sarajeva, sa dežurnim džabalebaroš-braniteljima BH tipa Bećirevića, sasvim neprimjerena i nepotrebna – izuzev ako sama histerija nije strategija.
Međutim, eventualno istrajavanje na ovim zakonima od strane vlasti RS predstavlja opasan politički avanturizam sa nesagledivim posljedicama. Jer, premda se naše vlasti prave da to ne postoji, Ustav BH u članu III,5 kaže da BH može preuzeti i dodatne nadležnosti: “koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine.” Dakle, Ustav BH predviđa da, u situaciji kada je osporen ustavni poredak BH, može doći do stvaranja novih nadležnosti i bez saglasnosti entiteta. Srećom po nas u RS to mora biti “u skladu sa podjelom nadležnosti” tako da RS ne može biti egzistencijalno ugrožena (bar na legalno valjan način) ovim što rade vlasti RS. Ali mogu nastati neke nove ovlasti (i institucije) kao reakcija na rušenje ustavnog poretka. Imajući to u vidu naše vlasti bi, umjesto što pribjegava ishitrenim i histeričnim reakcijama zasnovanim na pogrešnim političkopravnim strategijama, mnogo bolje uradile da hladne glave razmotre situaciju i stvar vrate na područje stvarne ustavnopravne borbe.