Ovih dana put me je nanio na obalu Dunava, „najevropskije evropske rijeke“, koja asocira na tako mnogo istorije – kako same Evrope, tako i nas Srba. Dunav sa jedne strane simboliše političko i kulturno jedinstvo Evrope, i njenu imperijalni istoriju, ali sa druge strane i razdvaja Evropu od onog što nije evropsko.
Dunavska konfederacija
Mittelevropa se često opisivala kao „Dunavska konfederacija“. To je onaj „habsburško-dunavski poredak“ čija je osnovna politička ideja ujedinjenje različitih naroda i nacija pod jednim krovom. Ali, ako ne želi da bude samo rezultat sile i porobljavanja jednih od strane drugih, to ne može biti samo politički projekt već se mora protezati i na kulturu, mora biti i neka vrsta kulturnog i civilizacijskog ujedinjenja. Dunavski svijet je onaj koji je obezbjedio okvir za izrastanje jedne takve jedinstvene centralnoevropske kulture, a Habsburška monarhija je uzor model takve države: pod krunom Habsburga, Svetih rimskih careva, bilo je moguće zamisliti ideju multinacionalne evropske imperije. Za Austriju, sasvim oprevdano, kažu da je najevropskija evropska zemlja. Dok je bila carstvo njen se vladar obraćao počinjući sa „mojim narodima“, a himna Carstva se pjevala na jedanaest različitih jezika.
U lijepoj knjizi „Dunav“ italijan Klaudio Magris sažima tu političku i kulturnu filozofiju kroz priču o „dunavskom carstvu Habsburga“ i „velikoj austrijskoj rijeci“ koja njemačku civilizaciju nosi u pravcu istoka. Žila kucavica koja spaja moćne germanske nacije sjevera sa veličanstvenom kulturom juga, Grčke, prolazeći pri tome kroz mnoštvo drugih nacija i zemalja. Za razliku od drugih velikih evropskih rijeka, poput Rajne, Volge ili Sene, koje su jednonacionalne i simbol su jednog naroda, Dunav protiče kroz prestonice raznih naroda, pokrajina i država: Beč, Bratislavu, Budimpeštu, Novi Sad, Beograd. Zato je Dunav na neki način „simbol univerzalne ideje Rima“, kosmopolitska rijeka koja je vijekovima služila kao kanal komunikacije mnogobrojnih naroda i plemena. Kanal komunikacije koji je omogućio da se različite nacije međusobno upoznaju i nađu najmanji zajednički imenitelj koji omogućava stvaranje jedinstvene kulture i države – buduće evropske nacije.
Granica Istoka
Tokom Bečkog kongresa 1815. kancelar Meternih je navodno izjavio: „Dunav je granica, sa druge strane počinje Balkan, Azija, Istok.“ Tzv „Istočno pitanje“ uvijek je bilo identitetska kriza Evrope. Lako je razumjeti zašto: granice Evrope jasno su markirane na tri strane svijeta, jedino je istočna granica nejasna i skrivena u magli negdje iza Karpata. Ne čudi zato da je, još od Aleksandra Makedonskog pa evo sve do Ukrajinske tragedije, neka duboka sila istorije i kolektivne psihe gonila evropljane ka istoku i orijentu. To je po svojoj suštini pitanje identiteta: gdje je kraj Evrope? Mnogi su pjesnici i filozofi vidjeli simboliku Istočnog pitanja upravo u toku Dunava: on nosi evropsku civilizaciju i „veliku bečku kulturu“ od Švarcvalda ka Crnom Moru.
I mi smo kao narod pošli tim putem, ali uzvodno. Velika seoba Srba iz XVII vijeka nije bila samo egzodus od Turskog pogroma, već i transfer naroda u drugi civilizacijski okvir. Mi smo se sa Kosova – orijentalnog turskog vilajeta zaboravljenog i od Boga i od istorije, preselili u Austrougarsko podunavlje – na teritoriju moderne građanske evropske civilizacije koja se upravo u to doba rađala. Tu smo se neminovno preobrazili i ponovo postali prava evropska nacija. Preuzeli smo iskustvo Prosvetiteljstva, kodifikovali svoj jezik, sagradili svoj prvi univerzitet, prešli iz feudalizma u kapitalizam u kome su nastale i bogate trgovačke porodice prve srpske buržoazije. Takođe smo i naučili modernu tehniku i tehnologiju ratovanja koja nam je na kraju omogućila da se oslobodimo robovanja istočnjačkoj despotiji. Da od kmetova i podanika postanemo slobodni građani. Osmanlije nisu imale iskustvo Renesanse, Prosvetiteljstva i buržoaske ravolucije – shodno tome ni narodi nad kojima su vladali. Vodeći Srbe sa Kosova u Podunavlje Patrijarh Čarnojević je uradio mnogo više od pukog preseljenja. Srbi su Seobom postali ne samo vojna krajina Austrougarske, već i dunavski centriran narod – nacija Mittelevrope. Tako je ostalo do danas: trenutno 90% našeg naroda živi u slivu Dunava. Na Kosovu su ostali manastiri i grobovi predaka.
U „Seobama“ Miloš Crnjanski sjajno opisuje tu sudbinu kroz iskustvo srpskog „Podunavskog puka“. Opisujući ostatke Dunavske regimente u službi Bečke monarhije naš veliki maestro lucidno pogađa rascjep koji se seobom dogodio: žal za orijentom, arhetip Kosova i arhetip Rusije su ostali. Seoba Srba je nedovršena. Mi smo u XVII vijeku došli sa istoka u središte Evrope, ali smo i dalje zadržali istok u sebi. Taj rascjep i dalje nas muči i proganja: mi smo i dalje podvojena ličnost – nacija u sred Evrope, dunavski narod koji ipak stalno traži svoje mjesto u dalekim krajevima Kosova, Rusije ili čak BRIKS-a, i nikako ne uspjeva da se u potpunosti integriše sa lokacijom na kojoj živi. Koliko god to nekom ko nije Srbin bilo nerazumljivo, ali mi i dalje čekamo da Istok dođe za nama, Dunavom. Najstariji srpski dnevni list „Politika“, novine nastale u zenitu srpskog preporoda, nedavno je objavio sledeći naslov: „Dolaskom Rusa na deltu Sunava mijenja se pozicija srpskih zemalja“. Za razliku od Isakoviča iz „Seoba“ mi ne planiramo više preseljenje u Rusiju, ali i dalje sanjamo da Rusija dođe k nama. Taj arhetip je, kao što vidimo i ovih dana, još uvijek politički upotrebljiv i i dalje je efikasno sredstvo antievropskih snaga u Srba.
Ima stoga neke više simbolike u činjenici da smo upravo mi Srbi ubili Franca Ferdinanda – nadvojvodu koji je jednom prilikom definisao habsburšku krunu kao „krunu od trnja“. Kako piše Crnjanski: Srbi su bili „vjerni prosvećenoj imperiji koja im je ponudila utočište“. Ali su je na kraju i dokrajčili, kada ih se ova odrekla šokirana usponom došljaka koji su ostavili postojbinu Dušanovog carstva, ali nisu nikad zaboravili to carstvo i san da ga obnove. U sjajnoj knjizi „Sudbina i komentari“ naš nedavno preminuli Radoslav Petković pripovjeda nam tragičnu sudbinu i kraj poslednjeg srpskog „lažnog“ despota Đorđa Brankovića, koga je bečki car ubio kada je ovaj, nakon što je „napisao istoriju Srba u momentu kada je Srbima prijetilo da svoju istoriju zaborave“, pomislio da može obnoviti Srpsko carstvo – samo ovaj put na Dunavu. No Austrougarska tim ubistvom nije mogala spriječiti povratak Srba u istoriju. Seobom na Dunav mi smo prestali biti turska provincija i neistorijski narod, i postali smo nacija koja ponovo učestvuje u svjetskoj istoriji. I to smo uradili baš sa krešendom: ispaljujući prvi metak Prvog Svjetskog Rata. Rata u kome je Austrougarska multinacionalna imperija okončana, ali ne i ideja ujedinjene multinacionalne Evrope, koju je Habsburška kruna i njeno „dunavsko carstvo“ oduvjek simbolizovala. Srbi su se pak iskupili prema toj velikoj ideji ujedinjenja nacija time što su stvarali Jugoslavije. Nije slučajno da je Jugoslavija nastala u dunavskom slivu. Dunav je bio osa oko koje su zavađena slovenska plemena mogla da prevaziđu vijekovne kavge i sanjaju o jedinstvenoj jugoslavenskoj naciji.
Klaudio Magris, dok je u Budimpešti pisao o Dunavu sa „njegovom imperijalnom tradicijom i bremenitošću istorijom“, razmišljao je o sutonu Evrope. Stara i umorna Evropa više ne proizvodi istoriju već ju samo konzumira. Ona više ne donosi odluke već ih samo sprovodi. „Može biti da je Evropa gotova, da je postala zanemarljiva provincija istorije o kojoj se odlučuje na drugim mjestima“. Čini mi se da u tome ne treba vidjeti nikakvu tragediju. Nakon 2500 godina intenzivnog stvaranja istorije i odlučivanja o sudbini svijeta, Evropa je zaslužila da se odmori i prepusti drugima da vode glavnu riječ. Dunav je ušao u literaturu kao „imeperijalna rijeka“, ali on je to nekad bio – sada više nije. Prije mnogo godina bio sam u Galatiju – gradu na ušću Dunava u Crno More. Ne može se jasno razaznati gdje se Dunav tačno uliva, on naprosto iščezava u more. Kao i Evropa u Istoriju. Možda je i nama kao narodu vrijeme da se već jednom smirimo, smjestimo tu gdje jesmo, i utonemo u evropsku vanistorijsku kolotečnu. Istočna granica Evrope je Azija, Dunav se ulijeva u Aziju, – iz te perspektive Evropa je samo jedno malo poluostrvo. Ne treba tome pridavati tragički značaj.