U obimnom procesu istorijskog revizionizma kojem svjedočimo od kraja 80-tih godina XX vijeka priča o četnicima je naročito ilustrativna. Naime, srpskim revizionistima je (kao uostalom i hrvatskim i bošnjačkim) neobično važno da dokažu kako je komunistička Jugoslavija bila “tamnica” srpskog naroda u kojoj su Tito & Co konstantno radili o glavi srpskom narodu. Problem sa kojim se revizionisti suočavaju je očit: Tito i partizani nosili su antifašističku borbu na prostoru Jugoslavije, pa je odbacivanje tog naslijeđa istovremeno i odbacivanje antifašizma. Otuda je nađeno volšebno rješenje: tvrdi se da su Srbi imali “dva antifašistička pokereta” – jedan komunistički i drugi “građanski” – koji je vodio Draža i JVO.
Revizija istorije sama po sebi nije sporna – ako je zasnovana na (novootkrivenim) činjenicama. Problem sa ovim rješenjem je što ono, naravno, ne odgovara stvarnosti. No, Who Cares? – kad su se naši revizionisti smatrali vezani takvim tričarijama kakve su činjenice i stvarnost? Uostalom, poenta kancerogenog projekta revizionizma i nije da naši đaci iz udžbenika nauče stvarnu istoriju svog naroda, već upravo suprotno: da budu indoktrinirani.
Najnoviji ispad ove vrste napravio je gradonačelnik Beograda plasirajući blesavu ideju o izmještanju Titovog groba iz BG, namjesto čega bi trebalo podići spomenik pukovniku/đeneralu Draži. To nije ništa novo i samo je ponavljanje priče opasnog klovna Šešelja, koji je još početkom 90-tih kanio glogovim kocem ubiti “vampira” Tita. Začuđujuće, ali evo i u XXI vijeku opet slušamo takve budalaštine.
Kolaboracionisti
Unatoč suludom procesu prepakivanja vlastite istorije “neugodne” činjenice su neumitne: četnički pokret ni pod najlabavijim mogućim kriterijima u ukupnom zbiru ne može biti označen antifašističkim. U najboljem slučaju radi se o kolaboracionistima, ako već ne i kvislinzima. O tome postoji obimna dokumentacija, ogromne količine dokaznog materijala koji je i digitalizovan i u velikoj mjeri dostupan online svakome, kao i kredibilna naučna literatura. Koga zanimaju nepristrasni izvori predlažem mu npr odličnu noviju knjigu Marka Hoarea: “Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks 1941–1943” iz 2006. Pogledajmo par tipičnih slučajeva.
1.
S obzirom da potičem sa Manjače i po liniji oba đeda iz četničke porodice, ova fotografija mi je naročito zanimljiva:
Tu, naime, vidimo slavnog četničkog vojvodu Uroša Drenovića, vođu četnika sa Manjače, kako slavi sa nacistima i ustašama netom potpisani dogovor o saradnji (27. april 1942.). U kome, između ostalog stoji: “Izjavljujem, da ću zajedno sa svojim naoružanim ljudima, kada očistimo zajedno s hrvatskom vojskom, svo ovo ozemlje od komunističkih bandi, staviti se na potpuno raspoloženje sa svojim naoružanim ljudima domobranstvu.”
Drenovićevi četnici učestvovali su u napadu na Kozaru, sa svim posljedicama po tamošnje srpsko stanovništvo koje su nakon toga uslijedile. Na suđenju, Draža je tvrdio da nije bio u kontaktu sa Drenovićem, te da nije imao kontrolu nad njegovim odredom. To je sasvim moguće, s obzirom da je tada bilo mnogo sličnih lokalnih gospodara rata, ali prije će biti da se đeneral pokušao oprati.
2.
Ovdje vidimo legendarnog četničkog vojvodu Đujića kako šeta u društvu italijanskih okupatora Dalmacije.
To je čovjek kome se pripisuje sledeći čin: “Đujić, tada još kao sveštenik, služio je liturgiju jedne nedelje, na kojoj su doneli malo zaklano dete. On je smireno završio bogosluženje, nakon toga opojao dete, a potom skinuo svoju mantiju, opasao sebi pištolj i uzeo mitraljez u ruke.” O ovome nema pouzdanih svjedočanstava – bar ja nisam uspio da ih nađem. Tako da stvar ostaje na nivou predanja. Za razliku od toga imamo nebrojeno nepobitnih materijalnih dokaza njegove saradnje ne samo sa Italijanima, već i ustašama. Na primjer: 17. juna 1942. ustaški župnik David Sinčić iz Knina je poslao telegram u kome stoji: “Postignuta suradnja s četničkim vođama Bogunović, Đujić, Rokvić, Rađenović. Četnici po dogovoru sa mnom i dobijenim uputstvima idu prema Glamoču sastati se s četnicima Drenovića i domobranima i odrediti plan daljnjih zajedničkih akcija.”Đujićeva “Dinarska divizija” je čak i zvanično ušla u sastav 18. Korpusa italijanske vojske (1942. godine), a nakon kapitulacije Italije nastavio je blisku saradnju i sa Nijemcima.
Kada su partizani napali Knin novembra 1944., grad su branile združene snage Vermahta (10 000 vojnika), Dinarske divizije (4 500) i ustaša (1 500).
3.
Na ovoj pak fotografiji vidimo kako još jedan slavni četnički “antifašista” – vojvoda Pavle Đurišić drži govor u društvu fašističkog guvernera Crne Gore:
Njegov saborac Bajo Stanišić u društvu istog tog okupacionog namjesnika (Pircio Biroli) drži smotru četnika u Crnoj Gori 1942. godine:
Na ovoj fotografiji iz februara 1943, vidimo željezničku stanicu u Nikšiću i sliku četnika i italijanskih okupatora koji sretno ujedinjeni kreću u “Četvrtu ofanzivu” i lov na ranjenike na Neretvi:
4.
Ovdje pak vidimo kako četnički vojvoda Rade Radić “ratuje” sa nacističkim generalom Štalom tokom ofanazive na Prenju 1943.
Vojvoda Radić nije sarađivao samo sa nacistima, već je 9. juna 1942. potpisao i sporazum kojim priznaje vlast NDH. Sa više od 1000 svojih četnika iz odreda “Borje” učestvovao je u napadu na Kozaru, o čemu postoje nepobitni dokazi.
5.
I komandant “Gorske garde” Nikola Kalabić je s Nijemcima 27. novembra 1943. godine potpisao sledeći sporazum: „Uključivanje četničkih jedinica u nemačko borbeno vođstvo prilikom većih zajedničkih borbenih dejstava. Borbene zadatke četničkim jedinicama za ovo vreme određuje nemačko vođstvo.“
6.
Ovdje vidimo četničkog komandanta Jakova Jovovića kako sa svojim saradnicima pravi društvo u šetnji predstavnicima njemačke feldkomande u Cetinju.
To je rođak jednog drugog Jovovića – Blagoja, onog koji je 1957. pucao u Pavelića. Nema čovjeka koji ne osjeti moralnu satisfakciju što je ustaškog poglavnika ipak stigla ruka pravde našeg Blagoja. Pozlatila mu se. Ali ovdje tog heroja vidimo kažual u društvu nacista:
7.
Postoji bezbroj sličnih svjedočanstava. Pogledajmo ovaj kratki foto album – u naivnoj nadi da će revizionisti i njihove naivne žrtve povjerovati vlastitim očima:
Druga strana medalje
E sad, svako ko pogleda ove i slične fotografije, čak i da ne zna ništa o istoriji 1940-tih, ako je pri zdravoj pameti teško da može govoriti o antifašizmu četnika. U stvarnosti sve je naravno mnogo komplikovanije nego što izgleda. I nikad nije crno-bijelo. Činjenica da ovakvih fotografija partizana sa okupacionim snagama gotovo da nema, može biti posljedica puke okolnosti da su oni dobili rat i imali mogućnost da uklone kompromitujuće sadržaje. Ne bi trebali biti iznenađeni i ako se neke od ovih fotki pokažu lažnima ili pogrešno objašnjenim. No unatoč uvijek potrebnoj rezervi, saradnja četnika sa njemačkim i italijanskim okupatorima, ali i ustašama, više je nego dobro dokumentovana i dokazana, i prosto je nevjerovatno da neko može biti toliko bestidan i negirati tako bjelodane i lako provjerljive činjenice.
Imajući to u vidu naši revizionisti pored pukog laganja i pretumačenja činjenica, primjenjuju i različite strategije opravdavanja kolaboracionizma. Neke od njih nisu sasvim apsurdne i vrijedi ih razmotriti. Recimo, u ratu saradnja često može biti uzrokovana taktičkim razlozima bez bilo kakvih ideoloških konotacija. Tako su Zapadni saveznici masovno podržavali sovjetsko zlo, jer je to ipak bilo manje zlo od nacizma. Za mnoge četnike glavni neprijatelj je bio komunizam i svoju saradnju sa fašistima smatali su manjim zlom i u funkciji primarnog cilja – pobjede nad komunistima.
Takođe, mnogi istoričari smatraju da su četnici “na terenu” često bili u situaciji da moraju sarađivati da bi spasili civilno stanovništvo. Mnogi širom Evrope postupali su tako. I to mišljenje nije bez osnova. Četnici sa Manjače, na primjer, uistinu su uspjeli u toj strategiji – Drenoviću je pošlo za rukom da zaštiti tamošnje stanovništvo: prema svjedočenju mnogih mojih komšija iz sela, na Manjači nije bilo problema sve dok partizani nisu došli. I Momčilo Đujić je uspjevao sa svojim odredima da drži ustaše podalje od Knina i zaštitio je tamošnje Srbe od masakra – u tu svrhu je i postigao sporazum sa talijanima. Svo to je razumljivo i malo ko bi bio spreman apsolutno osporavati takvu taktiku.
I oportunizam četnika i politika čekanja nisu sasvim bez pameti. Naročito nakon iskustva ogromnih gubitaka u Prvom svjetskom ratu za Srbe je zaista imalo smisla da ovaj put ne izađu prvi pred metak supersile. Sa druge strane partizanske akcije protiv nacista vrlo često su za posljedicu imale odmazdu i masovna stradanja naših ljudi – sjetimo se samo krvave bajke Kragujevca. Sve to, i mnogo štošta drugog, zaista treba uzeti u obzir kada se podvlači račun četničkog pokreta. Ali ne treba miješati babe i žabe: prakse kolaboracionizma možda su ponegdje imale opravdanje u stanju na terenu, možda su ponekad bile i racionalne sa stanovišta trenutka, ali nikako ne mogu označiti četnički pokret “antifašističkim”. Ne možete biti antifašista sarađujući, u ime nekog drugog cilja, sa fašistima.
Kukavičluk i nesposobnost
Koča Popović, legendarni komandant Prve proleterske, govoreći o četnicima nije im spočitavao ideologiju, niti čak u prvom redu ni kolaboracionizam – već kukavičluk. Pri tome nije mislio na to da četnici nisu hrabri borci, već na sam načelni stav da se jačem protivniku, kakav su fašisti nesumnjivo bili, ne može pružiti otpor, već se mora slijediti “politika čekanja” i laviranja. Na jednom mjestu Koča kaže: “Ratnički spoljni izgled srazmeran kukavičluku, terminologija i simboli (mrtvačka glava) takođe. Otkud bi četnik mogao biti hrabar, kad su osnova i osnovna pobuda njihovog stava i opredeljenja kukavičluk i priznanje nemoći pred snagom okupatora? Hoće li četnici, vođe, u poslednjem trenutku, okrenuti oružje protiv Nemaca? Ipak izgleda da neće moći. To bi mogli učiniti samo ako bi nemačka vojska bila prethodno potpuno razbijena, doslovno rasterana.“
Sramno držanje “đenerala” Draže na suđenju potvrđuje tu ocjenu: nečasno je molio za milost one koje su njegovi bojovnici klali:
I ovakvom čovjeku naši revizionisti, koji se inače kunu u Obilića, Lazara i ostale koji su bili spremni da poginu, podižu spomenike. No, đeneralovo držanje na sudu nije samo svjedočanstvo njegove ličnosti, već nam mnogo govori i o uzrocima nečasne propasti četničkog pokreta.
Naime, on lično je bio čovjek očito potpuno nedorastao istorijskom trenutku u kome se našao. Sasvim je jasno da je ideologija iza JVO (npr Deklaracije iz sela Ba) bliža kapitalističkim demokratijama Zapada od komunizma Titovih partizana. Osim toga JVO je bila “zakonita” nasljednica vojske bivše države dok su partizani bili neka vrsta gerile i pobunjenika. Sve to je Draža upropastio svojim odsustvom političke vizije i kukavičlukom kada je, u trenutku kad je bilo jasno da će saveznici prevagnuti, i dalje ostao zaglibljen u kolaboraciji sa nacistima. To je zapečatilo sudbinu i njega i četnika. U knjizi “Britain, Mihailovic and the Chetniks, 1941-42”, ugledni vojni istoričar Simon Trew uvjerljivo dokazuje da je zaokret britanske vlade ka Titu iznuđen – uzrokovan “Mihailovićevom nevoljnosti da se sukobi sa Nijemcima i Italijanima”. On nije osjetio momentum kada se mora odlučiti – kako je to recimo uradila Italija vješajući Musolinija. Četnici uglavnom nisu napadali saveznike, priča o Halijardu je istinita, ali kada su saveznici – pod teretom faktičkog stanja izabrali komunistu Tita, Draža je sa četnicima ostao na pogrešnoj strani. Završno poglavlje knjige “The Chetnik movement & the Yugoslav resistance” Matea Milazza nosi poentiran naslov: “Kolaboracija i poraz”.
Zašto su se saveznici odlučili za Tita? Pored beskompromisnog stava partizana protiv fašizma jedan od glavnih razloga je nesposobnost Draže da JVO organizuje u ozbiljnu vojnu formaciju. Time je sveo četnike na bezbroj lokalnih pokreta od kojih svaki vodi svoju politiku. Kada je kod Sitnice (rodnog mjesta Uroša Drenovića) Prva proleterska razbila četnike, iskusni Koča je prokomentarisao: “Organizovana vojna sila razbila je raspuštene horde bandita.” Draža nikad nije uspio da od JVO stvori pravu vojsku. Za razliku od njega Tito je bio vrhunski sposoban oragnizator i vremenom je pretvorio partizane u disciplinovanu i upeglanu vojnu silu. Saveznici su se na kraju morali odlučiti za partizane, unatoč njihovom komunizmu.
Sve u svemu, unatoč poslovične dvosmislenosti istorije, proglašavati četnički pokret “antifašističkim” i stavljati ga u ravan sa partizanskom borbom je blago rečeno budalaština koja prevazilazi svaki neukus, čak i neukus neukusu poslovično sklonih srpskih revizionista. No, šta god oni pričali, kakve god laži izmišljali, kakve god spomenike rušili, kakva god “opravdanja” za kolaboraciju nalazili, nepobitan istorijski fakt ostaje da su jedini pravi, “do koske”, antifašisti na ovim prostorima bili ovi:
Prava je šteta što su bili komunisti.
“Ko su prijatelji naroda?”
Mi ovim tekstom ne želimo da tvrdimo da su četnici bili fašisti – ideologija koja je stajala iza pokreta nije fašistička. Ali su van svake razumne sumnje bili kolaboracionisti i saradnici fašističkog okupatora. Nismo se bavili ni zločinima pojedinih četničkih odreda – jer nam je za cilj da pokažemo kolaboracionizam četnika, a ne da raspravljamo prirodu pokreta. Osim toga zločine su vršili i partizani, i partizanski su zločini brojčano po svemu sudeći i nadmašivali četničke. Što je još gore partizanski teror nad neistomišljenicima nastavio se (po mnogim istoričarima i intenzivirao) i u prvim godinama nakon rata. Ali nema nikakve sumnje da su partizani bili jedini pravi protivnici fašista na tlu Jugoslavije.
Da zaključimo: revizionističko odbacivanje partizanskog naslijeđa našeg naroda, koje stupidna ideja BG gradonačelnika samo simbolizuje, znači i odbacivanje antifašističke borbe našeg naroda u Drugom svjetskom ratu. To je naročito suludo ako imamo u vidu da su Srbi činili većinu u partizanskom pokretu. Promovisanje četnika pak znači definisanje sebe kao kolaboracioniste. Mi, naravno, možemo lagati sami sebe lažima o antifašizmu četnika – ali ne i druge. Mi možemo u svoje udžbenike unijeti lažni četnički antifašizam. Ali ako pogledate udžbenike istorije WWII po Evropi, ako pogledate ozbiljne naučne knjige koje tematiziraju WWII na tlu Jugoslavije, vidjećete da se antifašizam vezuje isključivo uz Tita i partizane. Ono u šta nas revizionisti u svojoj šizofrenoj ludosti i neznanju guraju je da sami sebe, iako nosioci partizanske antifašističke borbe, pretumačimo u fašističke kolaboracioniste. Da li smo mi uopšte normalni?