Prije tačno godinu dana, sarajevski reditelj Ahmed Imamović, zajedno sa, u ovom slučaju koscenaristom, još jednim Imamovićem, ali Emirom – Pirketom, započeo je u prostorijama produkcijske kuće Comprex rad na scenariju za igrani film pod naslovom Ključ od utrobe. Paralelno s pisanjem priče o odnosu ostavljene kćerke i oca koji joj se vraća kako bi tražio donaciju organa za svoje oboljelo dijete iz drugog braka, pripremana je dokumentacija što ju je Fondacija za kinematografiju FBiH tražila raspisujući konkurs s prilično strogim kriterijima. S proljeća ove godine, bosanski reditelj, laureat Evropske filmske akademije za najbolji kratki film (10 minuta), najavio je kako će prva klapa njegovog drugog igranog filma pasti u novembru ove godine. Međutim…
„Naivno sam vjerovao kako je dovoljno prijaviti se na konkurs čije kriterije ispunjavate i očekivati, obzirom na ukupan budžet Fondacije za kinematografiju, finansijska sredstva s kojima bi, uz učešće stranih koproducenata, mogli ući u snimanje. E, kako sam, dakle, ispao budala zaboravivši da su kod nas konkursi drugo ime za realizaciju ranijih dogovora i dealova, tako smo ostali bez dijela novca, pa smo do novembra, umjesto priprema za snimanje, radili na skupljanju para. Radimo to, evo, i nakon novembra, a radićemo još neko vrijeme. Ključ od utrobe je kao filmski projekat davno stigao u onu fazu u kojoj se lako ne odustaje, a snimat ćemo početi… Dok je snijeg nećemo, to znam sigurno“, kaže Ahmed Imamović koji sa svojim prezimenjakom radi na novoj – više ni sami ne znaju kojoj po redu – verziji scenarija.
Već ste, govoreći o odlukama Fondacije za kinematografiju FBiH kojom su dodijeljena sredstva filmovima koji nisu ispunjavali kriterije konkursa, najavili žalbu. Da li ste je podnijeli ili u međuvremenu odustali od toga?
Nisam imao priliku da se žalim. Ministar kulture Gavrilo Grahovac mi je, recimo, lijepo rekao da se mogu žaliti, ali da onda neću prići Fondaciji narednih pet godina. Naknadno mi je i preko jednog člana Fondacije koji je, kao i većina uostalom, u njoj bio kako bi zadovoljio nacionalni ključ, poslao još i poruku da mogu birati: ili se, barem, ovako žaliti ili šutiti i nadati se da će ministar ispuniti obećanje kako će on, eto, bez obzira na konkurs čije komisijske kriterije je Ključ zadovoljio, dati neke pare za film. Naravno, ne svoje, privatne, nego budžetske, koje dijeli baš kao da je riječ o ličnoj ušteđevini.
Zanimljivo je kako niste dobili podršku kolega, pokušavajući ukazati na kršenje pravila koje je Fondacija sama uspostavila?
Principi su kod nas obrnuto proporcionalni prilivu sredstava, dok se u javnim istupima i umjetničkim kritikama društva pažljivo vodi računa da se nimalo ne ugroze oni koji bi sutra mogli uplatiti neku paru.
Tema filma, pored porodične drame, jesu i klasne tranzicijske razlike koje se u našim društvima pokušavaju prikriti. Čini se da ljudi, sve dok ne dođu do granice gladi, uporno pokušavaju ostaviti dojam da im je bolje nego što stvarno jeste?
Puno je naših porodičnih drama izašlo i iz socijalne propasti koju smo doživjeli i čiji se kraj ne nazire. Nespremnost da se prizna vlastita pozicija zapravo stvara društvo privida: sve je, kao, normalno, svi, kao, nekako preživljavaju, a svi zajedno crkavamo u mukama. Važan trenutak za nas će biti onaj u kojem će i oni koji još nisu prešli posljednju tačku očaja biti spremni da kažu, prvo vlastitom odrazu u ogledalu, a onda svima ostalima, da je dubina našeg očaja tolika da možemo izabrati ili dalju patnju ili radikalne pokušaje spasavanja. Bojim se, međutim, kako je to jako daleko. Svi živimo u vlastitim strahovima, neko jer neće dobiti minimalac, a neko, neki filmski autori, recimo, u tom da im ministar neće zaboraviti kako ga nisu pominjali po dobrom.
Iako ste poznati po ratnim filmovima, sada ste izabrali mirnodopsku dramu: je li riječ o umjetničkom zasićenju historijom ili spontanom odabiru intrigantne priče?
Ja već petnaest godina živim u ubjeđenju kako je u Bosni i Hercegovini mir. Tako sam se, eto, odlučio pozabaviti mirom, našavši ovu priču koja je, prvo kroz scenaristički rad pokazala koliko su sadašnji ljudski problemi u BiH složeniji od ratnih, da bi mi potraga za novcem razbila i posljednju iluziju kako smo za tih deceniju i po sagradili društvo koje makar liči na civilno i civilizirano. Istina, danas nema gospodara rata, ali ima gospodara mira. Oni nemaju generalske činove, nego ministarske titule, nemaju svoje elitne trupe, nego ucijenjene podanike i, što jeste važno, ne ubijaju ljude i ne ruše kuće, ali sve drugo što mogu uništavaju sa fascinirajućom predanošću.
U nekoliko intervjua ste rekli kako postoji interes stranih koproducenata za Ključ od utrobe. Postoji li i njihovo razumijevanje bh. stvarnosti?
Potpisani su predugovori o saradnji sa hrvatskim i portugalskim koproducentima, dok sa jednom njemačkom producentskom kućom razgovoramo o modelu moguće saradnje. Osnova priče ovog filma razumljiva je svugdje, dok je društveni kontekst, naravno, specifičan za određeno područje koje niko izvan ovog regiona ne smatra ni uređenim ni stabilnim, pa sve što im mi kažemo, oni doživljavaju kao moguće. Istina, čude se, i to dobro, a mi smo se u radu na scenariju još i trudili da stvarnost prikažemo svijetlijom nego što jeste. Na svu sreću pa smo makar našli dramu koju svugdje razumiju, pa eto nije nemoguće da Ključ od utrobe na kraju bude jedan mučan portugalski film.
Svi Vaši filmovi izazivaju i veliku pažnju i struke i javnosti: s 10 minuta ste dobili nagradu Evropske filmske akademije ali nakon što s istim filmom jedva uspjeli diplomirati u Sarajevu, Go West je u BiH osuđen jer se bavi ljubavnim odnosom homoseksualnog para za vrijeme rata, u Srbiji su ga neki kritičari proglasili nacionalističkim… S Ključem od utrobe ste ušli u sukob s institucijama kulture. Uživate li u konfliktu ili Vas to, prosto, prati?
Ja ne bih poredio ovaj sukob sa onim koji su se desili oko Go Westa, niti sa tom, zbilja bizarnom sizuacijom oko 10 minuta. Ovdje se ne radi niti o konfliktu svjetonazora, niti o estetskim neslaganjima, nego o sudaru nekoga ko je dovoljno naivan da vjeruje u određene društvene norme i institucija odrođenih od onima kojima bi trebalo da služe. Riječ je o jurišu na vjetrenjače i borbi sa sistemom koji dijelom počiva na vlastitim, pogrešnim principima, a dijelom na njihovoj bahatoj destrukciji i zamjeni još gorim pravilima. Mene građanski sukob ne zanima, osim kao tema za film, ali ja živim u zemlji u kojoj svako korištenje mozga vodi konfliktu. To se može izbjeći samo pristajanjem na poslušnost i vazelinski odnos. A ja za to živaca nemam!
Za BiH ste jednom rekli kako je zemlja liberalnog fašizma. Možete li to pojasniti?
Dejtonsku Bosnu i Hercegovini čine tri fašizma koji imaju svoje teritorije i na kojima su osnovni principi identični. Većina radi šta hoće, a manjina se dijeli na one kojima tu nije mjesto i na lojalne pripadnike drugih naroda. Pa kao što, recimo, u Banjoj Luci postoje profesionalni Bošnjaci i Hrvati, tako i u mom dijelu moje mile Federacije postoje profesionalni Srbi. Oni, na primjer, daleko bolje žive nego prosječni Srbin u Republici Srpskoj. Istina, za te pare obavljaju neke zadatke: statiraju u predstavi o našoj multinacionalnosti, obavezno su dio vlasti, ali se ni u ludilu ne bave, recimo, problemima Srba u Sarajevu, baš kao što se bošnjački i hrvatski potpredsjednici RS-a ne bave problemima svojih naroda u RS-u. I da, profesionalni pripadnici manjina nekada samo prećutno, a nekada i financijski podržavaju nacionalističke pireve većine kojoj služe.
Bh. javnu scenu potresla je nedavno priča o mogućoj saradnji Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice. Kako Vi komentirate tu mogućnost, ako je ona, uopće još realna?
Kao reditelj bih volio da završe trilogiju. Zajedno su napravili dvije velike priče, a postoji scenario za treću, završnu. Ta trilogija bi, vjerovatno, bila najveća balkanska i jedna od najvećih evropskih filmskih priča svih vremena. Međutim, Kusturica je još uvijek dovoljno veliki reditelj da zna kako se film o Sarajevu ne može snimiti na lažnoj lokaciji. Grad kakav njemu treba se ne može napraviti ni od drveta, ni od kamena. Dakle, da bi se to uopće dogodilo, prvo bi Kusturica trebao Sarajevu reći, barem: „Izvini“. No, kako bi rekao Gibonni: moglo bi bit, da je lakše umrit, nego ljudima reć’ – oprosti. Nama u Bosni i Hercegovini je već dovoljno puta pokazano kako pravda nije spora, nego da pravde – nema. Zato i ne razmišljam o moralnim dimenzijama cijele ove priče. Ja svoj stav o ratu imam, pokazao sam ga i u 10 minuta i u Go Westu, i mislim da onome kome još uvijek treba objašnjavati šta je u BiH bilo, pomoći nema. Na Emiru Kusturici je da poništi dvadeset godina svog promašenog, politički nakaradnog, a umjetnički nesuvislog života, ako još uvijek ima imalo odgovornosti prema kinematografiji – i da zaokruži kapitalan filmski projekat.
Zašto bi, ako govorimo isključivo o filmu, bilo važno da Kusturica iskreno promijeni stranu i da kaže ono što je, prema vlastitom priznanju odbijao reći, da je, dakle, Slobodan Milošević bio gad i fašista?
Zato što politika, kako bi rekao Trocki, može u sve da se miješa, osim u umjetnost. On kao umjetnik ima obavezu prema vlastitom talentu da se, ako se već nije obračunao s njom, barem, odrekne zločinačke politike koja se u njegov rad predugo miješala. Samo na taj način i uz Sidranov tekst on se može vratiti umjetnosti. U svakom drugom slučaju će nastaviti proizvoditi nebuloze od Drvengrada do Kamengrada.
star
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com