Prof. Živanoviću, možete li nam za početak dati Vaše viđenje aktuelne političke situacije u BiH?
Kada sam prije dvije sedmice bio na razgovoru sa evropskim parlamentarcima i predstavnicima SAD-a, doživio sam jednu, blago rečeno, interesantnu stvar. Svi ti ljudi su u gotovo svakom svom izlaganju pominjali rat i upozoravali na to.
Ja ne mislim tako, ali se nama ovdje događa možda nešto gore od rata. Ova naša agonija duga 20 godina se nastavlja i ona možda nije velika za istoriju, ali za jedan ljudski život itekako jeste. Ne vidi joj se kraj i to je ono što mene zabrinjava.
Nažalost, živimo upravo tako da je ovo stanje ni rata ni mira, koje se razvlači kao žvakaća guma već godinama, naprosto naša agonija. Nacionalizam je dio naše svakodnevnice, a kod mlađih ljudi je pretvoren u prirodno stanje. Mi ovdje ne živimo kao ljudi, nego kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Dok god budemo imali plemensko uređenje i dok se budemo okretali mitovima prošlosti, imali tri ekonomije, tri jednopartijska sistema, tri obrazovna sistema, nemamo šanse.
Koliko su, prema Vašem mišljenju, vjerske vođe doprinijele ovakvom stanju i koja je uopšte sadašnja uloga religije?
Vjerske zajednice su odigrale vrlo nečasnu ulogu na svim stranama. Mi u RS smo postali pravoslavni Iran, u Sarajevu imamo islamski Vatikan, dok u Širokom Brijegu opet imamo dominaciju katoličke crkve i slično. Mi bi trebali biti sekularna država, međutim, u Ustavu to ne piše. Pošto su nam ustav pravili Amerikanci, koji žive po zapadnom modelu života, oni su nam trebali staviti u Ustavu da smo sekularni. Međutim, oni to nisu učinili. To je veliki problem.
Naprimjer, reforma policije se prije nekoliko godina ovdje nije mogla dogoditi dok se episkopi nisu usaglasili u manastiru Liplje kako bi to trebalo da izgleda. Danas se ne može dogoditi ništa bez predsjednika SDA koji se zove reisu-l-lema Mustafa ef. Cerić, jer je on šef te partije. Ništa se ne može desiti u BiH dok kardinal Puljić ne dođe na sabor, sjedne u prvi red, odmah do Dragana Čovića.
Ja godinama govorim da građani ne izlaze na izbore jer je svako davanje glasa u stvari davanje legitimiteta ovim istim ljudima koji su uradili ovo što danas živimo. U Ustavu Bosne i Hercegovine piše da će oni pobijediti. To je jedini garant.
Pomenuli ste Ustav. Kako bi ga po Vama trebalo izmijeniti, da makar teoretski, na papiru, bude bolje?
Treba ga izbrisati gumicom i napisati novi. Međutim, ne postoji politička volja za tim, tako da će sve promjene biti kozmetičke kao što je bio slučaj sa čuvenim “aprilskim paketom“. I ove promjene u slučaju presude Suda za ljudska prava iz Strazbura će biti kozmetičke, da Predsjedništvo BiH dobije još jednog člana. A šta ćemo sa 17 nacionalnih manjina? Onda treba i njih staviti, pa neka ih bude 25.
Jedna grupa od šest ljudi sa kojom radim će predložiti da se bira jedan predsjednik, da Vijeće ministara preraste u vladu, da se uspostavi Vrhovni sud BiH, jer smo jedina zemlja koja ga nema i čiji građani nisu zaštićeni sa jednom takvom institucijom. Da se smanji broj kantona, da se BiH demilitarizuje, jer nam vojska ovako malima ni ne treba. Sa takvim promjenama koje bitno ne zadiru u sam problem, može se napraviti prvi korak ka poboljšanju stvari.
Kakav je današnji nivo tolerancije, one ljudske, kod građana BiH?
Odgovoriću kratko i brutalno – političari se nevjerovatno slažu, a ljudi se mrze sve više. Etničke distance su dublje nego u ratu i kod mladih je takvo stanje prirodno. Ja sam nedavno javno pozvao ljude na revoluciju, na ulicu, jer se ne vidi više kako i šta. Političari su mi rekli da je to staromodan, marksistički termin.
Kako izvesti revoluciju, a da, recimo, ne bude ugušena u krvi?
Ja više vjerujem u ulicu i ulične proteste nego u nekakve institucije kao što je Parlament BiH, jer se pokazalo da te institucije, da bi sačuvale svoju poziciju, neće da mijenjaju stanje jer im odgovara. Problem je ko će i kako krenuti na put promjena. Intelektualci ne. Oni su takođe odigrali nečasnu ulogu i dijele se na konformiste i poltrone. Oni su sterilni.
Univerziteti, koji bi trebali biti jezgro kritičkog mišljenja, su najkonzervativnije institucije sistema. Najprogresivniji dio društva su penzioneri, a najkonzervativniji univerziteti i tu imamo svojevrsnu inverziju. Srednja klasa ne postoji, kod nas je razorena. Esnafi ne mogu učiniti ništa jer niko ništa ne radi, osim na papiru.
Ko onda ostaje?
Nema ga, nema nikog. Dakle, ne postoji socijalna snaga. Treba da se postavi na papir pet stvari i problem je ko će to provesti. I civilni NVO sektor je institucionalizovan i ne okuplja masu. Imamo jednu situaciju u Hrvatskoj, koja je kako god nama to izgledalo, ipak napravila državu, Crna Gora bi mogla nešto uraditi, Srbija ima jedan sunovrat koji je takav kakav je i nekako se možda može riješiti, Makedonija će to mirnije riješiti, dok kod nas nema ničeg.
Znači, pojam alternative u BiH ne postoji?
Tako je, ne postoji. Ovih dvadesetak godina vladavine, nacionalne oligarhije učinile su to da mržnja ne samo uđe u narod, nego su učinile da ljudske potrebe svedu na animalne, iskazane u prosječnoj društvenoj svijesti u jednoj rečenici – “Neka ima u kući brašna, karton ulja i nek’ je živa glava na ramenima”. I to je to.
Tekst peuzet sa www.sarajevo-x.com