Nina Popović, rođena je 1983. godine u Banjaluci. Na Fakultetu likovnih umjetnosti u Atini diplomirala je 2006. godine, a na Akademiji umjetnosti u Banjaluci u klasi profesora Vese Sovilja diplomirala je 2010. godine. Trenutno završava master studije. Popovićeva je dobitnica dvije nagrade Akademije umjetnosti za crtež i intermedijalna istraživanja, a bavi se i kostimografijom. Izlagala je na više kolektivnih izložbi.
Njena izložba skica/slika pod nazivom “Stanja” otvorena je u utorak naveče u Dječijem pozorištu RS u Banjaluci, a ovo je druga samostalna izložba ove umjetnice.
“Skica/slike Nine Popović odražavaju pristup slikarstvu kao egzistencijalnoj aktivnosti gde će se na tragu jednog, za samu autorku, ekscesnog izskaza razviti serija ‘Stanja’. Ova serija ne funkcioniše kao linijski poredak, nego kao skup ‘beležaka’ nastalih na insistiranju ponovnog artikulisanja govora sa ‘mesta ekscesa’, odnosno sa mesta u kom se kroz čin slikanja osveštava strah od sopstvene ranjivosti”, stoji u pratećem tekstu uz izložbu koji je napisala Bojana Tamindžija.
Sa Ninom Popović za portal BUKA razgovarali smo o izložbi koja je otvorena, stanju u umjetnosti, umjetničkoj sceni u Banjaluci, položaju mladih umjetnika kod nas i sličnim temama.
Možete li nam reći nešto više o izložbi koju publika može pogledati u Dječijem pozorištu RS?
Izložba skica/slika pod nazivom “Stanja” nastala je u jednom, recimo, međuprostoru, gdje sam se prvenstveno bavila nekim drugim istraživanjima. Djela su nastala potpuno spontano i intuitivno, što je jako bitan faktor u ovim radovima. U svim mojim predhodnim radovima predmet mog istraživanja je bio crtež koji se takođe vidi i u ovoj seriji slika, s tim da u ovim djelima nije bilo prosto rjesavanje likovne problematike nego su to više intimistički dijalozi. Značajno je to što sam se, poslije istraživanja u različitim medijima, vratila onom izvornom, stafelajnom slikarstvu, kroz koje se sad vidno provlače sva iskustva koja sam primila rješavajuci različite problematike kroz druge medije. Ove slike su privatno posvjedočavanje da se u javnom pokaže lično i intimno. A na neki način su i lična pobuna u odnosu na lokalnu težnju za novomedijskim i savremenim umjetničkim praksama.
Kakva je po Vašem mišljenju kulturna scena u Banjaluci? Da li ste Vi kao umjetnica zadovoljni onim što se dešava i šta bi se po Vašem mišljenju trebalo promijeniti?
Što se tiče kulturne scene u Banjaluci, mislim da Banjaluka ima veliki kapacitet kvalitetnih umjetnika koji nezavisno od institucija stvaraju kulturnu scenu s kojom javnost nije još upoznata, ne zbog samih umjetnika nego više zbog spoljnih faktora.
Možete li nam reći nešto više o toj sceni, kako da se upoznamo sa njom?
Ne govorim o nekoj konkretnoj sceni kao o nekom pokretu, nego o mladim umjetnicima koji stvaraju negdje u svojim skrivenim ateljeima, rješavaju različite problematike, stvaraju radove koje nažalost, zbog spomenutih spoljnih faktora, ostaju neotkriveni.
Kakav je, prema Vašem mišljenju, položaj mladih umjetnika u Banjaluci, koliko je teško dobiti podršku kolega umjetnika i institucija koje se bave kulturom?
Nažalost, položaj umjetnika, a pogotovo mladih, još uvijek neafirmisanih umjetnika, je na jako nezavidnom nivou. Banjaluka, prije svega ne posjeduje dovoljan kapacitet izlagačkih prostora, a same institucije ne pružaju dovoljno podrške i interesovanja za razvijanje likovne scene u ovom gradu.
Kako da se mladi umjetnik izbori za svoj bolji, vidljiviji položaj? Koja je Vaša preporuka?
Ne postoji konkretna preporuka ili savjet, postoji samo želja za stvaranjem koju ništa ne smije da poljuljati. I samo nada da će i na ovoj teritoriji svijest o kulturi da poraste i da će umjetnost da nađe svoje mjesto pod nebom..
Kada je u pitanju umjetnost, u Banjaluci nažalost često izostaje bilo kakva kritika. Kakve to posljedice ima za samo stvaranje i bavljenje umjetnošću?
Smatram da će dolaskom nove generacije istoričara i teoritičara umjetnosti Banjaluka vremenom dobiti i već dobija kvalitetan kadar u tom polju. A kako se bude razvijala likovna scena u Banjaluci samim tim se i dobija i dovoljan materijal za likovne kritičare. Moje subjektivno misljenje je da to ne bi trebalo da ostavlja nikakve posljedice direktno na bavljenje umjetnošću, jer sam umjetnik, prije svega, bi trebao da stvara isključivo zbog sebe, a ako rad posjeduje dovoljno kvaliteta on će naći i put do kritike.
Svjedoci smo zatvaranja značajnih kulturnih institucija u BiH, a novca za kulturu u RS je sve manje. Kako komentarišete to da se iz godine u godinu sve se manje ulaže u kulturu na nivou entiteta, ali i države?
Sve čemu trenutno svjedočimo je čisti primjer apsurda. Sam čin zatvaranja pomenutih institucija govori prije svega o našoj svijesti i nije odraz ekonomske krize kroz koju prolazimo. Sredstva za kulturu nikad nisu ni bila na zavidnom nivou, tako da me činjenica da se sve manje ulaže u kulturu i ne iznenađuje.
Koliko nam umjetnost može pomoći u sagledavanju društva u kojoj živimo i razbijanju mnogih ograda koje smo postavili između sebe?
Umjetnost, poetski rečeno je jedna od najčistijih stvari koju individua može da prije svega pronađe u sebi. A kad umjetnost nađe svoj put dobijaju se i odgovori na različita pitanja, ali i šira svijest o vremenu u kojem živimo.
Prateći javni diskurs mogli bi reći da smo postali zemlja folklora i mitova, međutim, postoje mladi ljudi koji se ne drže ovih okova. Zašto su oni tako nečujni?
Ovo i jeste zemlja mitova i imaginarnog položaja u svijetu, zemlja sa toliko resursa i ljudi koji ih ne znaju iskoristiti. Mi kao da namjerno odbijamo napredak pogotovo u kulturnom pogledu. Nekako naivno vjerujem da će se nečujno jednom čuti i da će taj odjek imati eho u ovoj državi, koja samo tako može da napravi korak naprijed.
Kakvi su Vam planovi za budući rad?
Čisto promisljanje o budućim radovima i planovima za njih nikad ne može biti dobro ako nema onog intimnog iskrenog, onoga što je u nama… Ja buduće radove trenutno nesvjesno proživljam, a samo je pitanje vremena kad će nesvjesno postati svjesno.
Pogledajte radove Nine Popović:
Razgovarala Maja Isović
Vezani tekstovi:
Živimo u konstantnoj okrenutosti ka prošlosti