Koliko je ozbiljna situacija
nakon odluke da se krene u postupak revizije presude po tužbi BiH protiv Srbije
za genocid i šta nas to očekuje u budućnosti provjerili smo sa profesorom iz Sarajeva
Zdravkom Grebom.
Gospodine Grebo, kako
vi vidite cijelu ovu zavrzlamu koja je nastala nakon odluke da se krene u
postupak revizije presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid?
Prije svega, atmosfera koja je stvorena je više nego
ozbiljna da sam ja toliko tužan da o
tome ne mogu uopšte nešto racionalno reći. Kad bih htio da budem ciničan, rekao
bih da je ovo nesnošljiva buka. Ili, ako bih morao teatarski parafrazirati,
volio bih da kažem šekspirovski – mnogo galame ni oko čega. Međutim, nije baš
ni oko čega. Nažalost! Zaista se bojim i da počnem odgovarati na vaše pitanje,
posebno kad pogledamo ovu permanentnu krizu koju živimo sa toliko neizvjesnim ishodom,
dođe mi da kažem da je čak i bolje sve to prešutjeti, ako čovjek može.
Bregovićevski se pokriti po glavi i čekati da rat prođe. Ipak, bojim se da ovaj
“rat” neće proći. Vi ste počeli pitanjem šta će se dešavati nakon saopštene
odluke o pokretanju postupka revizije. Prvo što moram primijetiti jeste da Bakir
Izetbegović ispade portparol, jer je odluku navodno donio Sakib Softić. Po
proceduralnim pravilima, jedino agent može pokrenuti taj postupak. Međutim, svi
mi znamo da je de fakto Izetbegović pokrenuo taj proces pokušavajući u posljednji
trenutak da pokrije sve to reprezentativnim skupom u Vijećnici. Nove zvijezde
pravnog tima saopštili su koncept zahtjeva tako da mi još uvijek ništa ne
znamo. Ali eto, ostavljeno nam je još tih pet dana da nagađamo, do isteka tog
roka i onda ćemo vidjeti kuda se ta lavina kotrlja. Bojim se da, kako god se
stvari budu odvijale u budućnosti, posljedice će biti veliki prasak i velika
kriza.
Gdje će nas sve to
odvesti?
Ne znam šta mi je danas, ali najvjerovatnije zbog očaja, ali
i na ovo moram odgovoriti jednom crnohumornom: “Došli smo na ivicu provalije,
a onda smo napravili korak naprijed”. To je poprilično fer opis onog što
mi proživljavamo i ništa se dobro ne može desiti u budućnosti. Da ne bude
zabune, bez obzira ko je u pravu, argumenti da se ovim može konačno pružiti
satisfakcija žrtvama su takvi da im se ne može prigovoriti. Međutim, sve ostalo
je mutno, nejasno i traži dodatna objašnjenja. E sad, ako bi imali kristalno jasnu situaciju,
prvenstveno u pogledu merituma, a kad govorimo o meritumu mislim na bitan
preduslov iz člana 61 statuta Međunarodnog suda pravde, a to je da dokazi
moraju biti novi i da moraju biti predstavljeni u roku od šest mjeseci od
saznanja, moraju biti takvi da su od odlučujućeg karaktera, a nisu bili poznati
u trenutku presude, ako bi sve bilo tako jasno i neupitno, a uz to da i dalje
imamo situaciju u kojoj predstavnici RS u državnim organima bojkotuju sjednice
Parlamentra i Savjeta ministra, to bi značilo totalnu blokadu vlasti. Ne bi
više bilo ni bitno što Aleksandar Vučić mudro upotrebljava poprilično pitomu
retoriku po ovom pitanju. Mi moramo priznati da odnosi između osnovnih aktera u
BiH nikada nisu bili gori, a trenutno prijete da dostignu takav stepen da je samo
pitanje kad će nas zadesiti katastrofa. Ne može se očekivati da ako revizija
bude pokrenuta da se unaprijede odnosi. Može ih samo pogoršati. Ko god se bude
pozivao sa jedne ili druge strane na ovaj čin, on će ići do kraja. A to znači
samo jedno, eskalacija sukoba koju će političari rasplamsavati svojim daljim
monstruoznim politički potezima.
A šta je sa običnim
građanima za to vrijeme?
Pa, dok se sve to dešava, mi obični građani sjedimo, listamo
novine, pijemo kafu… mimo toga što rade političari u BiH i ako nećemo
politizirati sve što se dešava oko nas, kao ona dvojica sa mapet šoua, bujica
će samo da nastavi da teče pored nas. Ona će da teče, a mi ćemo kao ada da stojimo
i skupljamo oko sebe sve one temeljne teme za stvarne političke rasprave. I
onda ćemo se pitati, hoće li ikad doći vrijeme da počnemo nabrajati te perle u
đerdanu našeg jada i bijede. Dakle, niske plate, niske penzije, fascinatni
procenti ljudi koji žive na nivou siromaštva, odlazak mladih, korupcija, mito i
nepotizam, sve ono što mora biti potisnuto i što se spretno potiskuje uz pomoć ovakvih,
sa praskom promovisanih, ratnih pokliča.
Ali to je nešto što
je kod nas konstanta. Imali smo popis, pa referendum, pa federalizacija i treći
entitet, pa sad revizija na ovakav način… Kad god treba da se nešto stvarno
radi, izbije neki novi povod za konflikt.
To je poprilično objašnjiva stvar i to svi vidimo. Ne moramo
biti politički analitičar ili analitičarka da bismo sve to primijetili i
objasnili. Prvo, način na koji je ta vlast konstituisana, isto kao i prije
izbijanja oružanih sukoba, pa rat, pa otrcani Dejton i sve što nas je snašlo od
tada pokazuje da je kod nas sve iscijeđeno i iznuždeno i da je jedini način
opstanka ljudi koji vladaju našim životima ovo što smo govorili. Dakle,
proizvođenje afera, fingirani ili stvarni sukobi između tri sukobljena aktera i
to je jedini način koji njih održava na vlasti, a da ljudi koji su direktne
žrtve se ne usude da postave krucijalna pitanja. Od čega živi, da li uopšte
živi ili je ovo samo privid života? A sve se to postiže tako što se vlada pomoću
straha. Uvijek jedan protiv dva i to tako funkcioniše. Naravno, najbolji način
za podgrijavanje ili napumpavanje nikad usahlog straha su još uvijek bolne
uspomene ili patetično ožiljci iz onog što nam se dešavalo prije 20-25 godina.
A da stvar bude gora, to nam rade manje-više isti ljudi koji su tu bili i
devedesetih godina. Obrazac je isti, a posljedice su sve gore i gore.
Ali šta treba da se
desi da se stvari promijene i postave na prave osnove? Mi trenutno svjedočimo ko
zna kojoj krizu u nizu, propast još jedne vlasti, a ono što nam ostaje je
samo još veća ekonomsko-politička dubioza i tenzije sa kojima se moramo
suočiti.
Ma, svako od nas zna šta bi trebalo, ali isto tako znamo da
se to neće desiti. Prvo bi trebalo da dođu apsolutno novi ljudi, uz tihu nadu da
neće ponijeti sve aferime koje ovi sadašnji imaju, što ratne što mirnodopske.
To opet znači promjenu generalne percepcije vlasti. Ili, ono što se u nekom
horor scenariju može desiti, a to je da se i ovih godinu i po dana do izbora sadašnji
tragični igrači preigraju i da dođe do dramatičnih posljedica koje bi mogle
donijeti i pozitivne promjene. Kada to govorim, smatram da tu nije isključen ni
socijalni bunt, demonstracije i pobune u kojima bi stvari eksplodirale. Tad se
više ne bi pitalo ko je čiji legitimni predstavnik, ko je na evropskom, a ko na
afričkom putu. Jednostavno, bijes gladnih bi se izlio na ulice, pa ko preživi.
Ipak, koliko je bilo
koja od ove dvije opcije moguća u realnosti, ako znamo da ljudi nemaju vjere,
da mladi odlaze i da niko ne želi da ustane protiv tiranije? Bar ne javno.
Ja bih vam rekao nešto prema dosadašnjem iskustvu. Ljudi
žive na nivou bijede i na prvu rekao bih da su šanse za bunt velike, situacija
postoji da se nešto desi, ali se to ne dešava. I sad mi možemo govoriti da u
ovakvom letargičnom stanju neće biti takvih slika, ali i ja sam mislio da rata
neće biti, iako nikad nisam bio neki mladac, a on se desio u najkrvavijoj
formi. Ipak, problem je što ja, osim malih “svitaca” iz nevladinih organizacija
i pojedinih medija, ne vidim inicijatore za neke promjene. Naravno, ostaje nam da
se nadamo, nikad čovjek ne zna. Posebno vi mladi. Vi treba da imate obavezu da
gajite nadu i onda je sve moguće.
RAZGOVARAO: MILOVAN MATIĆ