Prije tačno godinu dana, na 80. Venecijanskom filmskom festivalu premijerno je prikazana serija iz „kuhinje“ Jasmile Žbanić „Znam kako dišeš“. Dočekana s izvrsnim kritikama, ova kriminalistička serija je pobrala simpatije gledalaca u čitavom regionu, a životni put okončala je trijumfom na nedavno završenom 30. Sarajevo Film Festivalu. Na dodjeli Srca Sarajeva za TV serije ova mini serija odnijela je ubedljivo najviše nagrada – za scenario, režiju, najbolju glumicu, žensku i mušku epizodnu ulogu. Nagrađivana i priznata širom svijeta bosanskohercegovačka rediteljica i scenaristica Jasmila Žbanić prvi put se u karijeri takmičila na „svom“ SFF-u, otkriva u razgovoru za Nova.rs, i priznaje da je put serije „Znam kako dišeš“ bio divan.
“Prošli smo putovanje od Venecije, do prikazivanja na platformi HBO-a, pa su svi u regionu u isto vrijeme mogli da je gledaju. To se s jednim filmom rijetko može doživeti. Obično imate premijere prvo u Sarajevu, pa Beogradu, Zagrebu… I odmah su stigle super reakcije, i bili smo na sedmom nebu. Ljudi su „pročitali“ seriju onako kako smo željeli i to nam je puno značilo. Meni je bilo zanimljivo što smo se bavili nekim savremenim, današnjim Sarajevom. Moji filmovi su najčešće vezani za ratni period ili njihove posljedice, što nosi sa sobom veliku težinu dok pišem. Emotivno je to veoma teško. I ova serija je bila emotivno zahtjevna, ali je bilo uzbudljivo što smo govorili o Sarajevu, našem regionu danas”, sumira utiske Jasmila Žbanić.
Prisjeća se i da je sa serijom, čija je, uz Elmu Tataragić koscenaristica, ali i s Damirom Ibrahimovićem kokreatorica, imala i sreće:
“Jer, BH Telecom je pokrenuo BH Content Lab putem kojeg su davali sredstva i finansirali razvoj serije, što je najvažnije. Zato nije bilo teško izgurati seriju, kao film. Za „Quo Vadis, Aida?“ smo imali devet koproducentskih zemalja, i to je bila živa patnja, a ovdje smo imali sve finansirano, i od ideje do realizacije prošao je najmanji mogući period. Nikad tako brzo ništa nismo uradili, i to ima svojih čari i ljepote. Mi smo navikli na koprodukcije od samih početaka našeg rada. Kad smo radili kratke filmove, nije postojala fondacija, pa smo bili primorani da se povezujemo s Evropom da bi se išta desilo. I kad se Fondacija za kinematografiju pojavila, shvatili smo da nikada nećemo moći da finansiramo film samo od para iz Bosne, nego smo morali da idemo na koprodukcije, na druge zemlje, na Euroimage. Zato nas je ovo s BH Content Labom pozitivno iznenadilo kad imaš odjednom pare. To je čudesno, jer nikad to nismo doživjeli. I moj sljedeći film opet će biti koprodukcija, ali traži bar deset posto novca iz domaće zemlje. Suludo je da su napolju zainteresovaniji za filmove s ovih prostora nego naši”.
Ali, proteklih dana se u Sarajevu pričalo o ukidanju BH Content Laba i neveseloj budućnosti bosanskohercegovačke kinematografije?
“Da, u međuvremenu smo imali promjenu vlasti. I nova vlast je odlučila da ne podržava na taj način serije i da blokira i Fondaciju za kinematografiju. Šokirana sam zato što se ne radi o desničarima koji su prije bili na vlasti. Mislila sam da će se sve na drugačiji način odvijati. Ne mislim da su ovi postupci usmjereni protiv filma, već da se radi o amaterskom pristupu kulturi, bez ikakve svijesti o kulturnoj politici. Vrlo je štetno ono što ova vlast radi. I mi smo kao Udruženje redateljica i redatelja reagovali pismom. A nadali smo se da ćemo sve ono što nismo uspjevali posljednjih 20 godina, jer smo ideološki bili potpuno različiti od prethodne vlasti, uspjeti s ovom koja je bliža našoj gradskoj priči. Nikada gore nije bilo. To su paradoksi našeg života na ovim prostorima. Kad pomislite da ne može gore, iznenade vas. Nadam se da će razum prevladati i da će se naći rješenja”.
Od pokretanja u doba opsade, Sarajevo Film Festival stigao je do 30. rođendana…
“Tokom rata kultura i intenzivna dešavanja – koncerti, teatar, i filmovi – održavali su nas u životu. Kad si sveden na animalno preživljavanje kultura ti omogućuje da se još uvijek osjećaš kao ljudsko biće. I imala je za nas veću vrijednost nego hrana. Osjetila sam na svojoj koži koliko je kultura dio ljudskog postojanja. Zaista smo stavljali glavu u torbu da bismo gledali film. Festival je puno značio, a ja sam kao studentica počela da radim na drugom izdanju. Počinjali smo ni od čega. Nismo imali ni dovoljno publike, morali smo da je obrazujemo jer je u ratu izgubila osjećaj… Goste bi smještali kod tetki, strina jer ili nije bilo dovoljno hotela ili su bili preskupi ili, kao Holiday, rezervisan za novinare”.
Reditelj Mark Kazins mi je prošle godine pričao kako je u Sarajevu spavao na podu… Kad vidite gdje je SFF danas, kako to doživljavate?
“Sarajevo ima nešto što drugi festivali nemaju – duh Mire Purivatre (osnivač i dugogodišnji direktor SFF-a, prim.aut.) i cijele ekipe. Otvoreni duh, energiju i živost. Sarajevo je prikazivalo filmove iz cijelog regiona, koji su možda bili kontroverzni, s kojima se neki nisu slagali, ili su ih možda emotivno uznemiravali, ali nikada nijedna projekcija nije bila zabranjena. Prikazivani su LGBT filmovi, nikad nije bila zaustavljena nijedna projekcija. Budile su se nove ideje, ljudi su ga osjećali kao svoj festival. Značajno je i što se ovdje kolege povezuju. I kad se povežu, to rezultira novim filmom. Jasan je razlog postojanja ovog festivala.
Kad ste pomenuli kontroverze, vaši filmovi su ih također izazivali, naročito u Srbiji. Možda je najočitiji primjer vaš posljednji film „Quo Vadis, Aida?“, koji je ovjenčan evropskim Oscarom, a u Srbiji, zvanično, još nije prikazan?
“Da, ali ljudi, kad pogledaju film, imaju potpuno drugačiju perspektivu. Znam da je politička odluka da se ne dozvoli Srbima da dođu u dodir s drugačijim narativom. Ta politička odluka je sprovođena kroz medije koji su bili vrlo negativni i lagali su o svemu što sam radila, od „Grbavice“ do danas. Pa, prije nego što je iko pogledao film „Quo Vadis, Aida?“ izašla je „filmska kritika“ iza koje su stajali Veselin Šljivančanin i Dragoslav Bokan – ljudi koji su ratni zločinci. Oni su ga u medijima proglasili antisrpskim filmom. I onda krene medijska lavina da bi se spriječilo prikazivanje filma. Međutim, zahvaljujući koroni, kad strimeri nisu bili pod kontrolom cenzure, mnogo ljudi je online uspjelo u Srbiji da vidi film. I imam osjećaj da, kad su ga vidjeli, neke stvari su se pomjerile i promijenile. Čak neke kolege, koje su imale drugačije stavove, poslije filma su osjetile empatiju.
Ovih dana ste u Sarajevu pozivali građane da izađu na lokalne izbore, zakazane za početak oktobra, a u Srbiji su, poslije nedavnih izbora, opet na vlasti oni koji su, kako ste izjavljivali, zabranili vaš film…
“Znate, Bosna ima tu nesreću da je podijeljena i da postoji toliko nacionalnih i stranačkih struja, ali to znači da niko ne može da preuzme punu kontrolu, za razliku od Srbije gdje je na snazi diktatorstvo. Bar po mom sudu. Mediji su, u 90 posto slučajeva, kidnapovani. Nedavno sam čitala da je broj ljudi koji su u SNS-u veći nego što je bio u Komunističkoj partiji Jugoslavije. To govori koliko se radi o autoritarnom sistemu. Bosna ne može biti autoritarna, zato što je toliko različitih perspektiva i zapravo nas to i spašava. Apsurd… Kad otvoreno govorim protiv vlasti u BiH, mene to ne košta. Ja sam se bunila protiv dolaska ministra kulture Kantona Sarajevo, kojeg smatram zlostavljačem žena, jer je svoju suprugu tukao. Svaki put kad ga spomenem, kažem da je zlostavljač, ali opet sam dobila finansijska sredstva na Kantonu. To je, ipak, zrelost ovog društva. Taj bi čovjek volio da ja ne postojim, ali ne može da me negira, sistem mu ne dozvoljava”.
Kada ste, prije nego što je usvojena, pozvali na donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, opet je krenulo drvlje i kamenje na vas u srbijanskoj javnosti. Je l‘ vas to dotiče?
“Mislim da je to šteta. Da bi se Srbija što prije izliječila, a stvarno mislim da je oboljelo društvo, mada svi mi u regionu jesmo oboljeli, neophodno je da prizna stvari koje su se desile u ratu i onda vidjela uzroke sadašnjeg stanja. A ono vuče korijene iz laži i nasilja koje se desilo devedesetih. Te laži i nasilje su i dalje dio društva. Ne može se očistiti društvo ukoliko se ne krene od korijena.
Osjećate li se vi danas dobrodošlom u Srbiju?
“Toliko ljudi volim i toliko ljudi mene vole tamo da ne svodim Srbiju na Vučića. Meni su moji prijatelji, kolege, umjetnici – moja familija. Kad snimam film uopšte ne gledam da li je glumac srpski, hrvatski, bosanskohercegovački – za mene je to sve jedna teritorija zajedničke kulture i jezika i toliko ima divnih ljudi na svim stranama da za mene te granice ne postoje”.
Ali, to vas pitam jer preko puta nas sjedi Feđa Štukan kojem je prije dva mjeseca i zvanično zabranjen ulazak u Srbiju…
“Mislim da je velika šteta napravljena za građane Srbije time što je Feđa ili bilo ko drugi zaustavljen da uđe u Srbiju. Feđa će preživjeti bez Beograda i svi ćemo mi preživjeti, ali najveća šteta je za građane Srbije”.
Jednom ste mi rekli, poslije „Aide“, da biste voljeli da se bavite, bar jednom, „lakšim, umjesto teškim temama s ovog podneblja“. I imali ste priliku da režirate epizodu američke hit serije „The Last of Us“. To iskustvo je, kako ste također priznali, bilo čudesno. Da li biste se ponovo poduhvatili lakšeg „štiva“?
“Da, i spremam jedan američki film. Ali, ne samo da ne smijem da pričam ništa o tome po ugovoru, već sam osoba koja ne prihvata često, zapravo nikada kompromise, i zato ne znam da li će se to desiti. Za sada dobro sarađujemo i razvijamo zajedno projekat i nadamo se da će sve biti kako treba. To je totalni entertainment, u koji pokušavam da ubacim neke svoje stvari, pa nalazim smisao da se time bavim. Dobijam puno scenarija sad, nude mi super glumce, ali uopšte ne osjećam da bih ja to trebalo da radim. I dešava se da često odbijem projekat i onda plačem kad vidim koliko imam novca u novčaniku. Odbijem Nicole Kidman ili Angelinu Jolie, i hoću da se ubijem, ali ne mogu da pristanem (smijeh). I ovo što sad radim lijepo se razvija, ali ne znam da li će doći do trenutka kad ću reći – ne može tako. Znam da je to sistem u kojem je najvažnije biti zabavan, i ja na taj način i pristupam tome. Spremam i svoj film i nadam se da ću ga raditi sljedeće godine. A ovdje mi je zanimljivo da učim šta se sve smatra, pošto su totalno orjentisani na publiku, dobrom zabavom. I osjećam se kao da sam na nekom fakultetu, jer smo svake sedmice na Zumu po nekoliko sati i sve ono što bi kod nas bilo drugačije, kod njih ne može. Ali, još uvijek nemam osjećaj da nešto kompromitujem što se tiče mog sistema vrijednosti, pa se zabavljam, ali, da li će se to realizovati, ne mogu da tvrdim”.
Pominjete već drugi put vaš film…
“Želim nastavak „Aide“, priče o ženama koje su postale politička snaga. Te žene, vrlo često domaćice, koje nikada nisu morale, ne samo da se javno eksponiraju, već ni da odu do banke, pošte, bilo gdje, nakon rata su tražile svoju djecu po masovnim grobnicama i postale takva snaga, koja je išla u Evropski parlament, protestovala, mijenjala stvari. Na kraju, Rezolucija o Srebrenici se desila zahvaljujući tim ženama. Političari su uzeli zasluge za sebe, a ja najbolje znam da je to zasluga tih žena. Isti ti političari su ih vrlo često stavljali na stranu, uz riječi – šta će one ženturače… Kad su počele da se otkopavaju masovne grobnice, političari su ženama Srebrenice rekli da će njihovi sinovi biti sahranjeni u blizini Kladnja, a one njima – ne, tamo gdje su ih zarobili, tamo će biti sahranjeni. Borili su se protiv domaće politike, evropske politike, američke politike. Za mene je to priča o Bosni i Hercegovini, ali s Ukrajinom, Palestinom, sa ratovima koji se dešavaju sad to je i priča o svijetu danas. I o ženskoj perspektivi rata. Potpuno je nevjerovatno da danas niko ne priča o miru, Evropa sve više naoružava Ukrajinu, a niko ne pokušava da uspostavi mir. Riječ primirje je u toku genocida u Palestini smatrana antisemitskom. Potpuno se sve okrenulo, a niko ne shvata da kad se rat završi još 30 godina će biti teško. Žene Srebrenice kažu da su ti trenuci gori od rata. E to je, po meni, priča o onome što Evropu čeka”.