Najjednostavniji otklon koji anonimusi koriste je pseudonim, danas gotovo iščezla forma potpisivanja, koja je zahtijevala preuzimanje tuđeg ili izmišljenog identiteta. Dakle, pojednostavljeno, riječ je o lažnom-netačnom-izmišljenom imenu i prezimenu.
Anonimnost se razvijala sa razvojem tehnike, kao operativnog komunikacijskog aparata. Tako danas postoji institucija ,,nick name“, dakle, proizvoljno ukucavanje bilo čega, više ili manje smislenog pod gore navedeni nick. Dobro vaspitani krugovi svoj nadimak koriste, ako baš moraju, isključivo u komentarisanju tuđih misli i djela. Situacija je ponešto drugačija, kada je u pitanju grupno djelovanje.
Logično je da će pojedina organizacija, udruženje ili bilo kakvo krovno djelovanje, imati zajednički nazivnik u imenu iste.
Svi znamo ko je i šta je Otpor, pokret Dosta, Oštra Nula, te ostale organizacije.
A za njihovo postojanje znamo zato što se imamo i kome obratiti da bi saznali za njihov rad. Dakle, iza ovih organizacija postoje ljudi sa imenima i prezimenima koji na svaki upit mogu pojasniti svoj rad.
Ali, u posljednje vrijeme na teritoriji Srpske, primjetno je nešto što bi se moglo precizirati kao alternativno-andergraund-polulegalno oglašavanje. Najsvježiji primjeri u Oboru su misteriozni flajer pod kodnim nazivom
Odlazi i nedavna bilbord kampanja imena ,,Dođi Mile u naš kraj, pa da vidiš šta je raj
Nije stvar u tome što će prosječan građanin odmah sabrati dva i dva i reći iz ,,čije kuhinje“ su došle ove inicijative.
Stvar je u sljedećem, otkud u posljednje vrijeme tolika autogetoizacija ljudi? Kako to da su pojedinci svjesno prešli u ilegalu? Koliki ih je strah natjerao na to? Ili je riječ o nečem drugom?
Evo kako na stvari gleda profesor socijalne psihologije na banjalučkom Univerzitetu, Srđan Dušanić:
BUKA : Čemu anonimne kampanje?
Srđan Dušanić : Određene anonimne kampanje su vjerovatno organizovane i od strane zvanične političke opozicije, ali su anonimne jer opozicija procjenjuje da će tako te kampanje imati veći efekat. Tako se proizvodi utisak da su to građanske kampanje i one privlače veću pažnju neopredijeljenih birača nego da su potpisane od strane opozicije. Tada bi sigurno kod većeg broja ljudi u startu bile odbačene.
A, šta je sa klasičnim građanskim buntom?
-Što se tiče nekih građanskih buntova kod nas je to još u povoju. Karakteristika takvih sporadičnih i slabije organizovanih buntova je da se prvo ispituje teren i pokušava privući pažnja, ali anonimno i bez potpisa. Sigurno je da je anonimnost posljedica određene doze straha od odmazde vladajućih struktura kroz razne vrste pritiska, prozivanja u medijima ili izostanak određenih beneficija. To upućuje i da su organizatori vjerovatno neka manja grupa pojedinaca bez ozbiljnije logistike i strukture.
Koliko totalitarizam može uticati na ovo svojevrsno ,,reduciranje” bunta?
-Minijaturnost i anonimnost građanskog bunta na našim prostorima je i posljedica ubjedljive dominacije jedne partije od kraja prošlih parlamentarnih izbora pa do danas. Kada jedna partija ima monopol spontano se stvara pritisak i atmosfera da su svi koji drugačije misle i nešto protestvuju u stvari neke čudne i pogubljene crne ovce. U takvim okolnostima, počinje da se podrazumijeva i očekuje da svi volite tu osobu koja je dobila preko npr. 60% glasova. Na žalost, to obično počinje da vodi u hegemoniju, osionost, korupciju, kao u Orwelovoj Životinjskoj farmi. Međutim, za očekivati je da te pukotine u sistemu tj. buntovi budu u budućnosti sve veći. S vremenom, autoritet se polako demistifikuje i građani će biti slobodniji u ispoljavanju svojih stavova.
Da li je svevlašće, ili preciznije bezvlašće, jedini razlog za mizeran broj odistinskih građanskih buntova?
-Građanskih buntova je kod nas malo i zbog nekih drugih strukturalnijih razloga. Prije svega, nemamo izgrađenu građansku svijest i odgovornost. Nemamo ni tradiciju protesta kao što to ima npr. u Beogradu. To je sve posljedica niskog intelektualnog kapaciteta ljudi na ovim prostorima. Malo je ”POJEDINACA”, a mnogo konformirajućih ”ČLANOVA HORDE” koja je u našim uslovima ovaploćena u vidu prije svega nacije, entiteta i političke partije. U takvim okolnostima političari mogu lako da manipulišu narodom jer imaju veći manevarski prorstor da kanališu nezadovoljstvo i agresivnost dalje od sebe, a prema drugoj naciji i njihovim političarima.
Šta sve još s psihološkog aspekta dovodi do promjene stavova o vladarima?
Najvažniji uslovi su dosljedan i uporan dugoročni pritisak te sposobna alternativna opcija. Smjena vladajućih struktura se ne dešava preko noći. Sjetimo se samo koliko je vremena, protesta, i kreativnih kampanja u Srbiji bilo potrebno da bi sazrela svijest građana za smjenu Miloševića!!! To je proces koji podrazumijeva nekoliko faza promjene svijesti građana. Početna faza je faza podrške vladajućoj strukturi. Sljedeće faze po meni su: 1. nezadovoljstvo vlašću; 2. odabir neke druge opcije; 3. rađanje spremnosti i želje za promjenama; 4. kontinuirani pritisak koji traje do promjene vlasti. Ukoliko filtriramo našu situaciju kroz ove faze vidimo da će još vode proteći do promjene vlasti. Postoji u određenoj mjeri nezadovoljstvo vlašću, ali ono još nije jasno ispoljeno, vjerovatno jer se ne nazire neka sposobnija i pametnija opcija. Dakle, faza odabira druge opcije kod ljudi je problematična jer je opozicija neharizamtična, licemjerna i, na kraju krajeva, svi su već bili u vlasti i postigli uglavnom gore rezultate. Faza pritiska na vlast postoji od njenog nastanka, ali taj ozbiljniji pritisak manifestovan kroz djelimično udruživanje opozicija datira ne tako dugo. Rezultanta svega toga je i da vjerovatno sada na ovim izborima nije sazrelo vrijeme za promjenu vlasti u Republici Srpskoj i ja je ne očekujem.
Šta treba da se desi pa da bunt bude učinkovit i da se autoritet demistifikuje? I koji su to načini koji bi mogli da ,,pokrenu” građane da se oslobode i slobodno pokažu svoje stavove? Konkretno te pitam za aktuelnu vladajaću strukturu u RS?
Pored dugoročnog pritiska građanstva i autentičnog autoriteta opozicije, za smjenu bilo koje vlasti treba imati u vidu još neke psihološke fenomene.
Ponekad se smjene dešavaju po principu kotrljajuće snježne grudve. Bitno je da se pokrene i počne kotrljati i onda postaje sve veća i veća. Drugim riječima, za rušenje nekog autoriteta važno je imati primjer i model nekog ko se pobunio i u određenoj mjeri ostvario uspjeh. Ako vlast pokaže ranjivost to može prerasti u totalni debakl. Npr. da se desilo da je SNSD sproveo planirani referendum, to bi ih odvelo u propast. Referendum bi vjerovatno bio većim dijelom neuspjeh, jer je povod bio neubjedljiv, a i naši ljudi su prije svega lijeni da izlaze na birališta, a taj neuspjeh bi vjerovatno bio uvod u lošiji rezultat i na izborima. Međutim, da li slučajno ili svjesno, po sreću SNSD-a, do referenduma nije došlo.
Treba napomenuti da spoljašnji ”neprijatelji”, bilo da se tako promoviše OHR ili neka politička partija druge nacije, takođe doprinose učvršćivanju vlasti. Kad je ”stado” ugroženo, obično se sklanja iza ”pastira”. To većina pastira zna, pa zato često i vještački kreira strah od (ne) postojećih neprijatelja, jer je svjesna da će tako profitirati. U krizama se češće mrzi neki spoljašnji neprijatelj, nego što se mijenja unutrašnji vladar. Zato treba rušiti mitove o imaginarnim neprijateljima da bi narod počeo trezvenije i krtičnije da razmišlja.
Retorika je veoma bitna. Osnovno pravilo je prilagoditi jezik narodu. Činjenica je da Dodik ima najbolju žicu za to, koliko god (pre)često zvučao vulgarno i primitivno. Na žalost, čini se da našem narodu takva priča najviše godi (to valjda govori nešto i o narodu). Da bi nešto više napravila, opozicija mora da se izražava jednostavnije, konkretnije i slikovitije.
Da sam na njihovom mjestu, ja bih najveći akcent stavio na nekoliko konkretnih, argumentovanih slikovitih primjera korupcije i samo bih njih ponavljao (tzv. metoda pokvarene ploče) bez previše apstraktnog filozofiranja, jer to širi narod ne razumije.
Ono što bih uradio na mjestu opozicije je i demistifikacija uspješnog razvoja RS-a. Vratimo se malo unazad. Dodik nije dobio prošle izbore zahvaljujući samo priči o referendumu. On je tada u postešdaunovoj fazi uspio obezvrijeđenom i depresivnom narodu da ulije prijeko potrebni optimizam pričom i porukama: ”naprijed srpska”, ”mi to možemo” itd. On i sada ponavlja slične slogane o uspjehu, razvoju, ulaganjima itd. Međutim sada opozicija to može da iskoristi, budući da su brojne takve priče šuplje. Ukoliko opozicija uvjeri narod da sada iza tih priča o uspjehu nema mnogo tačnog, neutemeljeni optimizam bi ispuhao, a sa njim i podrška onom ko ih je u to uvjeravao godinama.
U psihologiji grupe postoji hipoteza o ”uticaju manjine”, koja govori o tome kada manjina u jednoj grupi može da nadvlada većinu. Najvažniji uslov je da manjina bude SLOŽNA. Ako to prevedemo na političku scenu RS-a, vidimo da taj uslov nije ispunjen, tj. opozicija nije složna, te vjerovatno zato i neće uspjeti u svojim nastojanjima.
Dakle, kada se sve sabere, mislim je potrebno još dosta dosljednog, složnog i kreativnog rada da bi došlo do nekih radikalnijih promjena u društvu. Smatram da postojeća opzicija u RS-u jednostavno nema ljudski kapacitet za takvo nešto. Potrebna je svježa krv, a dok ona dođe i sazri proći će prilično vremena… Čini se da ćemo se u bližoj budućnosti morati zadovoljiti nekim manjim modifikacijama postojećeg stanja, jer radikalnijh promjena neće biti!
Iz svega se lako da zaključiti da će anonimnost ostati tu gdje jeste. Anonimna i prisutna. Mada, u uslovima u kojim živimo, pragmatično gledajući, bolje da postoji aktvnost, pa makar skrivena iza burke anonimnosti, nego da tonemo u totalnu pasivnost.
Na žalost, ovakav zaključak više govori o zemlji u kojoj živimo nego o bilo čijoj želji da iz pukog voajerizma ostane anoniman.