Nakon dvije decenije dijeljenja svega i svačega na internetu, izgleda da smo odlučili dijeliti – manje. Novo istraživanje pokazuje da gotovo trećina korisnika društvenih mreža objavljuje rjeđe nego prije godinu dana. Taj je trend posebno izražen među pripadnicima generacije Z.
U nedavnom eseju za The New Yorker, pisac Kyle Chayka sugerirao je da društvo možda ide prema onome što on naziva „nulta objava“ (posting zero) – trenutku kada obični ljudi zaključe da se više ne isplati dijeliti svoj život na internetu.
Primjećujem taj pad i na vlastitim mrežama. Na svaku fotografiju prijateljeva putovanja ili djeteta kolege, dolaze desetine (ako ne i stotine) objava brendova i influencera koji promovišu novi proizvod ili komentiraju najnoviji trend.
Društvene mreže su nekada bile nesavršena kopija mog stvarnog društvenog života – a sada se sve više osjećaju kao „sadržaj“.
Djelomično, to je zato što su se same platforme promijenile. TikTok i Instagram nakupili su beskrajne količine vertikalnih videa i izgradili nevjerojatno moćne algoritme koji vas vode kroz njih.
Ali što se događa s našim digitalnim životima kada društvene mreže postanu – manje društvene? Nazvala sam Kylea da ga pitam više o tome. On je stalni saradnik New Yorkera, a njegova najnovija knjiga zove se Filterworld: How Algorithms Flattened Culture (Filter-svijet: kako su algoritmi spljoštili kulturu).
U nastavku je isječak iz našeg razgovora, skraćen i uređen radi jasnoće.
Katty Kay: Kad pogledam svoje feedove na društvenim mrežama, puni su reklama i slika prekrasnih kuća koje nikad neću kupiti, na mjestima koja vjerojatno nikad neću posjetiti. Doslovno pokušavam se sjetiti kada sam zadnji put vidjela objavu nekog prijatelja. Što to znači za budućnost tih platformi ako su razlozi zbog kojih ih danas koristimo potpuno drukčiji nego prije samo nekoliko godina?
Kyle Chayka: Mislim da su društvene mreže postale manje društvene. Više se radi o konzumiranju tog visoko komercijaliziranog sadržaja. Više je riječ o aspiracijama prema nekom stilu života, a ne o tome što se događa oko vas i kako ste povezani s prijateljima i obitelji. Po meni, to oduzima svrhu društvenih mreža.
Ako platforme gube dodir sa svakodnevnim životima ljudi, i ako obični korisnici više nemaju motivaciju objavljivati, tada društvene mreže postaju poput televizije. Ostaju nam brendovi, reklame, „fast fashion“, kuće i hoteli – ali to više nije onaj organski, raznoliki sadržaj na koji smo navikli.
KK: Ljudi koji vode te tvrtke imaju najsofisticiranije algoritme za privlačenje pažnje. Kako oni reagiraju na to? Ili su jednostavno zadovoljni jer ima više reklama i time više prihoda od oglašavanja?
KC: Mislim da su oglašivači njihovi glavni klijenti. Dakle, dokle god se korisnici i dalje angažiraju, njihov poslovni model funkcionira.
Također mislim da računaju na to da će sadržaj koji stvaraju ljudi postupno zamijeniti sadržaj koji stvara umjetna inteligencija. Već sada vidimo da Meta pomiče Facebook i Instagram feedove prema računalno generiranom sadržaju, koji je, naravno, beskonačan i jeftin – ali po meni, i besmislen.
KK: Mislite li da će te platforme uskoro doživjeti značajan pad među ljudima koji su tamo išli vidjeti, primjerice, kamo prijatelji putuju ili što su doručkovali?
KC: Mislim da hoće. Primjetan je spor pad – nedavno sam vidio istraživanje koje pokazuje da sve manje ljudi objavljuje na TikToku. Ali ono što su te platforme, posebno Instagram, otkrile jest da se naše osobno dijeljenje sve više premješta u izravne poruke i razgovore jedan na jedan.
Zapravo nam treba neka vrsta društvene mreže na internetu. No sadašnje platforme više ne žele igrati tu ulogu. Mislim da će se pojaviti novi prostori, možda i nove aplikacije, koje će zadovoljiti tu potrebu – bilo da se radi o proširenom WhatsAppu ili boljem sustavu za upravljanje grupnim razgovorima. Krećemo se prema privatnijem, intimnijem načinu povezivanja online.
KK: Imam djecu u dvadesetima i tinejdžere. Moja je generacija često mislila da mladima privatnost ništa ne znači i da im nije problem objaviti bilo što. Možda smo pogriješili? Možda su mladi iskusili svijet u kojem je sve javno, i sad misle: „Zapravo bih radije da moji krugovi budu intimniji i pažljivije odabrani“, umjesto da cijeli svijet zna što sam jela za doručak?
KC: Mislim da smo kroz 2010-e naučili negativne strane izlaganja privatnog života online. Vidjeli smo javna sramoćenja, viralne neugodnosti…
Društveni ugovor društvenih mreža se promijenio. Dogovor je bio: ako objavljuješ sadržaj, možeš dobiti veliku publiku. No to lako preraste u začarani krug koji proguta tvoj cijeli život. Ako ne želiš biti influencer ili profesionalni „poster“, taj dogovor više ne vrijedi. Rizici su preveliki, a koristi premale. Zato je lakše – jednostavno poslati poruku prijatelju.
KK: Imala sam zanimljiv razgovor s Jonathanom Haidtom, koji je poznat po radu na izbacivanju mobitela iz škola. Ako je tvoj „posting zero“ stvarni trend koji se širi, znači li to da će biti lakše djecu odviknuti od ovisnosti o mobitelima i uređajima?
KC: Dobro pitanje. Mislim da smo prošli vrhunac društvenih mreža, ali to ne znači da su nestali digitalni razgovori 24/7. Samo su se preselili iz javnih kanala u grupne chatove, izravne poruke ili efemeralne aplikacije poput Snapchata.
Ovisnost o telefonu i dalje postoji. Distrakcija i dalje postoji. Ali manje je javnosti u svemu tome. Mislim da je to pomak na bolje – izašli smo iz javne sfere i smanjili rizik da nas cijeli svijet vidi ili da postanemo viralni iz pogrešnih razloga. No i dalje stalno dopisujemo, gledamo memeove i skrolamo feedove.
KK: Pogledajmo unaprijed – što ćemo gledati na svojim mobitelima za pet godina? Kako će se promijeniti naš odnos prema društvenim aspektima telefona i uređaja?
KC: Mislim da će sve još više nalikovati televiziji. Ako pogledate kuda sve ide, sve je više profesionalnog sadržaja. Sve više pasivnog gledanja. Vidimo već danas kako se YouTube, TikTok i Netflix stapaju u neku čudnu kombinaciju audio-videa i algoritamskog feeda.
Ako moram predvidjeti, razgovori i društveni aspekt ostat će u porukama – ili će se možda više vratiti u stvarni život. Mislim da je vrhunac društvenih mreža u nama probudio želju za stvarnim susretima i podsjetio nas na vrijednost dijeljenja uživo. To mi ulijeva malo nade.
KK: Mislite li da ćemo doista doći do svijeta „nulte objave“, u kojem ljudi poput vas i mene više jednostavno – ne objavljuju?
KC: Mislim da da. I mislim da dolazi prije nego što mislimo. Jer više nema razloga za objavu. Zašto stavljati selfie ili doručak ako za to ne dobivaš pažnju, ne dopireš do prijatelja i samo se natječeš s gomilom besmislenog, udaljenog sadržaja?
Možda su društvene mreže zapravo bile neka vrsta odstupanja, pogrešan skretanje. Ideja da bi svaka obična osoba trebala dijeliti svoj život javno možda je od početka bila manjkava. Sad se pomalo budimo iz tog sna, uviđamo štetu koju je to nanijelo i mijenjamo svoje navike.