Ta je tema koja je prošle sedmice zaokupila pažnju javnosti kada je na okruglom stolu Transparency Internationala objavljeno kako profesori na univerzitetima u BiH u prosjeku uzimaju mito od 1.700 maraka. Pored visokog obrazovanja, Huskić govori i o drugim elementima korupcije i borbe protiv ove pošasti.
Gospodine Huskiću, kako komentirate činjenicu da je Bosna i Hercegovina, po indeksu percepcije korumpiranosti, na dnu ljestvice te da je jedino Moldavija ispod naše države?
Moldavija, Ukrajina, Bjelorusija, pa i Kosovo su lošijih do nas, a razlog zbog kojeg je pomenuta baš Moldavija je to što se radi o najbližoj nam državi učesnici u Bolonjskom procesu. Sve sam to izjavio na skupu koji se bavio upravo korupcijom u visokom obrazovanju. To, međutim, nimalo ne olakšava bolnu činjenicu da Bosna i Hercegovina prema indeksu percepcije korupcije stoji tako loše.
Ono što bi nas trebalo još više brinuti je evidentan manjak političke volje da se ovim problemom ozbiljno pozabavimo. Malo nade vraćaju akcije Tužilaštva BiH, poput nedavnog “Kastela“, posebno zato što se ozbiljna borba protiv korupcije može voditi samo uz efikasno, profesionalno i nezavisno pravosuđe i policiju. Ako se rukovodimo hrvatskim primjerom, trebalo bi nam biti jasno da Evropska unija nikako ne želi da sebi priušti još jedan preuranjeni prijem, kakav je bio prijem Bugarske i Rumunije. Zbog toga je Hrvatska već duže vrijeme pod lupom EU, što se borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala tiče i od nje se traži ozbiljno ophođenje prema ovom problema. Samim tim je Hrvatska postala žrtva naknadne pameti EU i od države za koju se 2004. smatralo da može postati punopravni član u roku od dvije do tri godine (izjava Ollija Rehna, komesara za proširenje EU, 2004.), došla do 2010. sa još uvijek otvorenim poglavljima koja se tiču reforme pravosuđa.
Vrijeme neumitno prolazi
Ako sad to stavimo u perspektivu bosanskohercegovačkog puta prema EU, postaje jasno da nam se smiješi dugotrajan put, s tim da moramo odmah početi sa ozbiljnim radom na tom polju. Ja, međutim, nisam siguran da smo mi počeli bilo kakve ozbiljne aktivnosti na tom polju, a vrijeme neumitno prolazi.
Učestvovali ste na okruglom stolu u organizaciji Transparency Internationala o korupciji u visokom obrazovanju. 1.700 KM je prosjek mita, podaci su do koje je istraživanjem došla ova nevladina organizacija. To je mnogo više od prosjeka plaće u BiH. Šta su reperkusije ovih saznanja, ko treba reagirati? Poluge vlasti, studenti, akademska zajednica?
Najsretnije bi bilo da reagiraju svi, orkestrirano. Međutim, ne vjerujem da će se to desiti. Za očekivati je, u nekoj doglednoj budućnosti, nešto poput hrvatske akcije “Index”, koja će za rezultat imati i uozbiljenje šire akademske zajednice, svih nadležnih, a i studenata, u smislu suočavanja s problemom korupcije. Ta vrsta korupcije koju ste naveli nije, nažalost, jedina, ali je javnosti najpoznatija.
Smanjenje intelektualnog kapitala
U širem smislu te riječi, mi smo govorili i o korupciji kod certificiranja visokoškolskih institucija, prijema studenata na studij, ocjenjivanja, procesa nabavki, te zloupotreba sredstava, nepotizma, pristrasnosti, plagiranja i slično. Radi se, dakle, o jednom sveobuhvatnom problemu koji se tiče svih koji učestvuju u obrazovnom procesu. Ono što čini korupciju u obrazovanju izrazito problematičnom je što ona “košta“ i u ekonomskom smislu kroz smanjenje intelektualnog kapitala, a i u širem društvenom smislu jer upravo obrazovanje modelira socijalno poželjno ponašanje kod studenata. Samim tim, korumpirano visoko obrazovanje vodi tome da korupcija u očima mladih ljudi postaje norma.
Bolonjski proces je propao, Vaša je konstatacija koja je izazvala mnogo reakcija na pomenutom okruglom stolu. Možete li pojasniti i obrazložiti tu tvrdnju?
Nisam išao tako daleko da kažem da je propao, ali sam naglasio da bi upravo korupcija u visokom obrazovanju mogla dovesti do urušavanja sistema. Vidite, Bolonjski proces ima za cilj reformu sistema visokog obrazovanja, kako bi se stvorila evropska zona visokog obrazovanja, unutar koje su ti sistemi uporedivi, kompatibilni i koherentni. U idealnom smislu, provođenje Bolonjskog proces bi omogućilo horizontalnu mobilnost radne snage kroz priznavanje akademskih kvalifikacija između država članica.
Šta se dešava kada u takvom sistemu imate visokoškolske institucije u kojima se zbog visokog nivoa korupcije do diplome stiže na lakši način, dok je istovremeno osposobljenost kadrova koji iz njih izlaze ispod zadovoljavajućeg nivoa? Dobijate sindrom Grčke u eurozoni, tačnije članice koja neodgovornim ponašanjem prijeti da uruši cijeli sistem. Ukoliko se, dakle, problem korupcije na pojedinim visokoškolskim institucijama ne bude blagovremeno rješavao, mogli bismo doći u situaciju da se diplome sa pojedinih visokih škola prestanu tretirati kao jednake unutar Bolonjskog sistema, što efektivno i znači kraj Bolonjskog procesa u toj državi.
Rigoroznija kvaliteta visokog obrazovanja
Naravno, ovo se pitanje da rješavati kroz rigorozniju kontrolu kvaliteta visokog obrazovanja, što mislim da će biti slučaj i kod nas.
Mnogi zazivaju aferu “Index”. Čini se da mnogi znaju, ili je javna tajna, za profesore i predavače koji su korumpirani, odnosno primaju mito za ispite. Malo šta se poduzima. Zašto? Je li nas ubio rat, poraće, osjećaj da ne možemo ništa promijeniti?
Ruku na srce, nismo mi bili pretjerano imuni na korupciju ni prije rata. Bez obzira na sve tlapnje oko jednakosti, i prethodni sistem je itekako imao “jednakije”, a to je bio pogotovo slučaj u procesu visokog obrazovanja. Danas je to, ipak, problem koji nas drži zakovanim u mjestu, dok druge države u okruženju idu naprijed.
Neki tvrde da je kompleksnost dejtonske strukture BiH glavni krivac za ovako visok nivo korupcije, ali to, nažalost, ne objašnjava korupciju na nižim nivoima, poput opština, niti unutar visokog obrazovanja ili zdravstva. Čak je i situacija u “monopartijskoj” RS jednako loša u tom segmentu, tako da argument kompleksnosti otpada.
Smatram da je ključni problem pravosuđe i nepostajanje vladavine prava, a fakture za takvo stanje mogu se jednako isporučiti i domaćim političarima i neizbježnoj međunarodnoj zajednici, ali to je malo šira tema od one kojom se danas bavimo.
Kako komentirate akciju “Kastel”, u kojoj su pohapšeni i privedeni brojni policijski i politički dužnosnici zbog korupcije u Unsko-sanskom kantonu?
Moram priznati da sam bio jako prijatno iznenađen tom akcijom. Mislim da smo svi, na određen način, otupili i prihvatili sistem kakav jeste, nepravedan i nepošten, te nismo nešto pretjerano navikli ni da vidimo poluge sistema da funkcionišu. U tom smislu akcija “Kastel” na neki način jako puno čini u smislu vraćanja povjerenja građana u institucije vlasti.
S druge strane, sva dalja dešavanja moraju ostati u fokusu javnosti jer će dalji koraci u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala ovisiti o tome sa kakvim će se kaznenim sankcijama suočiti oni koji su do sada bili “nedodirljivi”.
Među zahtjevima određenih političkih partija koje žele biti dio nove vlasti, nalaze se i zahtjevi za dokidanjem Suda i Tužilaštva BiH na državnom nivou, odnosno definiranje pravosuđa na središnjem nivou vlasti. To konkretno, traže Dragan Čović i Milorad Dodik. Šta to dobroga može donijeti konstitutitvnim narodima, šta euroatlantskom putu BiH u smislu borbe protiv korupcije?
Gašenje Suda i Tužilaštva BiH zaista jeste “među zahtjevima”, kako rekoste, mada sam lično mišljenja da su upravo ti zahtjevi istinska suština svega. Sve tlapnje o očuvanjima, opstojnostima, teritorijalnostima kod navedenih političara nemaju apsolutno nikakvu težinu ukoliko je izvan toga nekakav sud i tužilaštvo koje nije pod njihovom političkom kontrolom. Prema mom mišljenju, o tome se ovdje radi.
Gašenje Suda i Tužilaštva BiH
Indikativno je da oni, i još poneki političari, Sud i Tužilaštvo BiH pokušavaju diskvalificirati po mnogim osnovama, otežati im rad, dok su druge, niže instance, koje vrlo malo ili gotovo nikako ne procesuiraju visoki kriminal pod političkim pokroviteljstvom za njih apsolutno prihvatljive. Ja to sebi ne mogu ni na koji drugi način objasniti osim da nad Sudom i Tužilaštvom BiH nemaju političke kontrole.
Gašenje Suda i Tužilaštva BiH bi u ovoj državi unazadilo sve procese koji imaju za cilj ozbiljnu borbu protiv političke i svake druge korupcije. S druge strane, te institucije moraju intenzivnije, profesionalnije i hrabrije prionuti na posao, a i nužno pooštriti sopstvenu kaznenu politiku. Izricanje uslovnih kazni mora postati iznimka, a ne pravilo. Ako dođe to tih promjena, s vremenom će pritisci na Sud i Tužilaštvo BiH rasti, ali će rasti i njihov učinak i rejting u javnosti. Oni bi, uistinu, mogli postati nosioci pozitivnih procesa u ovoj državi.
Hrvatska je podigla optužnicu protiv bivšeg premijera. Očekuje se njegovo izručenje i proces u Hrvatskoj. Interesantno, istrage u slučajevima politički sponzoriranog privrednog kriminala i korupcije pokrenula je Sanaderova dugogodišnja najbliža saradnica i nasljednica Jadranka Kosor. Politički sistem se faktički nije promijenio. Po Vašem mišljenju, može li se Bosni i Hercegovini desiti inačica Ive Sanadera i inačica Jadranke Kosor?
Od Hrvatske se već dugo traži da napravi jedan takav salto mortale. Mjerljivi indikator borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala postale su sudske presude u slučajevima koji se odnose na visoko pozicionirane ličnosti. Na taj način se procjenjuje i Bugarska i Hrvatska. BiH će morati krenuti, prije ili kasnije, istim putem i mislim da su pojedini političari u BiH bili vrlo neprijatno iznenađeni činjenicom da do jučer najmoćnija politička figura Hrvatske sada čami u istražnom zatvoru u Austriji.
Nedodirljivost, očito, više nije norma na hrvatskoj političkoj sceni i to je povoljan trend, ma koliko se činilo da je nevezan za nas. A da li će se kod nas prvo pojaviti inačica Jadranke Kosor ili pak Eliota Nessa, meni je potpuno svejedno, dok god institucije vladavine prava jačaju.
Pruzeto sa prijateljskog portala Sarajevo-x