Estonija je osma država koja je uvela sankcije bivšem predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta RS Miloradu Dodiku. Ministar vanjskih poslova Estonije Margus Tsahkna kazao je da njegova zemlja uvodi sankcije protiv dvije osobe koje ”podrivaju suverenitet i teritorijalni integritet država i podstiču separatizam”.
„Na strateškim tačkama ruskog uticaja, racaionalno je da su države na istočnom krilu Evropske unije najviše zainteresovane za svoju bezbjednost, koja se, od početka ruskih napada na tri baltičke republike i Poljsku, iz dana u dan narušava. U tom smislu, kao da se ponavlja sovjetska agresija iz 1939. i 1940. godine.
Milorad Dodik svakako nema namjeru da putuje u Estoniju, koja je, vjerujem, za njega neprijateljska država. Uvodeći mu sankcije, Estonija ukazuje Berlinu i Parizu kakve bi odluke trebalo donositi i u odnosu na Dodika i u odnosu na Vladimira Putina“, kaže za Vijesti.ba profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, istoričar Nikola Samardžić.
Čuju li to Berlin i Pariz?
SAMARDŽIĆ: Vjerujem da čuju, ali je Putin glasniji. Možda procjenjuju da u ovom trenutku Dodik nije u stanju da posegne za oružanom agresijom – mada i Vučić prijeti – te da nije vrijeme za pothranjivanje mita o njegovoj stvarnoj ili izmišljenoj moći.
Kolika je danas Dodikova stvarna politička moć?
SAMARDŽIĆ: Odgovor na to pitanje bio bi složen i mogao bi se tražiti u trouglu Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska, pod zajedničkim ruskim kišobranom. Za Hrvatsku je Dodik sredstvo pritiska na Sarajevo, u smislu ustavnog preuređenja, koje bi vodilo osnivanju trećeg entiteta u BiH. Štaviše, i HDZ ima svoju rusku struju, čime će Plenković morati da se pozabavi.
Beogradu Dodik služi kao strašilo, a postao je i simbol i činilac kontinuiteta politike nasilnog komadanja Jugoslavije i one podjele Bosne i Hercegovine koja je predviđena dogovorom Beograda i Zagreba iz 1992. godine. Veoma je znakovito odsustvo bilo kakvog jasnog stava opozicije u Srbiji spram političke sudbine Milorada Dodika. I parlamentarna opozicija i studentski pokret izbjegavaju da podrže Dodikovu opoziciju u bosanskohercegovačkom entitetu RS, koja ima vjerodostojne i funkcionalne kandidate.
Koje kandidate?
SAMARDŽIĆ: Igor Crnadak ili Branislav Borenović. Njihovi stavovi su racionalniji i meni lično prihvatljiviji od ponude parlamentarne opozicije i studenata u blokadi u Srbiji. Dodikova politika sama po sebi dovela je do potrebe za plebiscitarnim stavom, koji bi ujedno morao podrazumijevati i evropsko opredeljenje. Dodik i Vučić nastavljaju politiku Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Dobrice Ćosića, koju je, u širem smislu, preuzeo Vladimir Putin.
Beograd, kažete, Dodika tretira kao strašilo. U kojem smislu?
SAMARDŽIĆ: Radovan Karadžić je marta 1991. prijetio studentima koji su na Terazijskoj česmi demonstrirali protiv Miloševića. Miloševićev režim je već postepeno preuzimao studentski pokret, baš kao i svaki prethodni i svaki naredni. Karadžić je tada zaprijetio da će u Beograd dovesti milion Bosanaca i ugušiti studentski protest, koji je u tom momentu već bio više prokaradžićevski nego što je „karadžićevac“ bio sam Milošević.
Ako već pravimo analogije, je li studentski protest danas više prododikovski nego prozapadni?
SAMARDŽIĆ: Studentski protest je zauzeo poziciju Rusije, koja je 2013. na Majdanu pokušala da, posredstvom svojih kandidata, agenture i službi, uguši opredeljenje Ukrajine za Evropsku uniju. To je postalo jasno u januaru ove godine, kada su se na protestu u Kragujevcu pojavili prvi simboli podrške Vladimiru Putinu, odnosno ruskoj agresiji na Ukrajinu. Ti su simboli ostali prisutni na svakom skupu, čak i kada je proruska Šolakova United Media – N1, NovaS – organizovala trčanje studenata u Strazbur i Brisel. Nekoliko puta su maltretirani oni građani i studenti koji su se usudili da na protest izađu sa znamenjem EU. Takođe, prećutno su bile zabranjene zastave Ukrajine ili Gruzije. Studentski pokret se nikad nije jasno, nedvosmisleno, odlučno ogradio ni od putinovskih simbola, niti od od takvih incidenata.
Na najvećem skupu ikada održanom u Srbiji, onom od 15. marta 2025. godine, potom i na „vidovdanskom saboru“ tri mjeseca kasnije, potvrđen je povratak izvornoj gazimestanskoj i ćosićevskoj politici. Potvrdio ga je i nezvanični slogan studentskog protesta: „Ni na Istok, ni na Zapad“. U prevodu: ne na Zapad, ne u EU, ne u NATO.
Iako na protestima nema obilježja EU, studenti su išli u Brisel, ne u Moskvu.
SAMARDŽIĆ: Da, ali kao Vojisla Šešelj ili Sergej Lavrov, a ne kao Zoran Đinđić.
U Srbiji ne postoji javni funkcioner koji se izjasnio za Evropsku uniju: rektor, dekani, ministri, tužioci, sudije, razriješene sudije ili tužioci koji su tobože u opoziciji. Niko!
Ipak, ima li među opozicionim strankama neke koja je za EU? Pokret slobodnih građana, na primjer, organizuje tribine i govori o važnosti ulaska Srbije u EU.
SAMARDŽIĆ: Prije 25 godina, opozicija je proglasila pobjedu Vojislava Koštunice i tako smo 5. oktobra 2000. smijenili Miloševića. Međutim, i tada se biralo između ruskog kandidata Miloševića i ruskog kandidata Koštunice. Lišen stvarne moći, Milošević je za Moskvu bio prošlost. Možda je tek nas nekolicina znala da je Vojislav Koštunica službenik ruske službe, koja je Miloševića pustila niz vodu. Putin je već bio na vlasti i tranzicija kojoj se, iz sopstvenih interesa, Boris Jeljcin prepustio, već je bila odmakla.
Još januara 1996. godine, kad je smijenjen Andrej Kozirjev, Rusija je ušla u proces definisanja i sprovođenja nove strategije spoljne i bezbednosne politike, ponovo proglasivši NATO najvećom prijetnjom; istovremeno, EU i NATO proširenje na istočnu Evropu i Mediteran tumačili su neprijateljskim. Uprkos svemu, u Srbiji je tog 5. oktobra 2000. privremeno pobijedila evropska ideja. Imali smo odlične lidere, jasne stavove za budućnost, a Zoran Đinđić, Vladan Batić, Čeda Jovanović, Žarko Korać uspjeli su da prevare i Miloševića i Koštunicu i da politički proces usmjere ka izborima 23. decembra 2000, nakon kojih je Đinđić izabran za premijera.
Šta hoćete da kažete?
SAMARDŽIĆ: Evropske integracije nema bez liderstva, bez velikih ličnosti, velikih ideja, bez harizme, bez energije, bez pameti. Sjećate se 1989. godine, Vaclava Havela, češke „plišane revolucije“, koja je bila uvod u integraciju Istočne Evrope? Poljska se otimala od 1956. od 1980. godine, kada je osnovan pokret Solidarnost.
Mi u Srbiji nemamo političku opoziciju, niti građanske pokrete koji su za EU, NATO, Zapad, kapitalizam, individualizam, etiku odnovornosti. Pokret slobodnih građana (PSG) koji pominjete bio je jedan od dogovora duboke države i orijentalne beogradske čaršije,čija je jedina stvarna namjera bila da se ne pojavi neki LDP 2, jer je originalna Liberalno demokratska partija (LDP) Čedomira Jovanovića već bila zamrla. Sjetite se vriske i dreke kada smo 2005. osnovali LDP, te provale mržnje, huškanja na nasilje prema nama nekolicini i lično. Neformalnu medijsku koaliciju koja je taj posao obavljala činili su Kurir, Večernje novosti i B92, onaj B92. Ne sećam se sličnih reakcija kada su se pojavili PSG ili Ggrađansko-demokratski forum (GDF).
Prvi lider PSG-a Saša Janković bio je meta najstravičnija kampanje tabloida pod kontrolom režima.
SAMARDŽIĆ: Tačno, ali u granicama pandurskog establišmenta u smislu zajedničke pripadnosti. Jeste, kampanja je bila odvratna, Janković je kasnije dobio veliki broj glasova na predsjedničkim izborima. Međutim, taj je uspjeh, konkretno, bio jalov, budući da za njim i za svim tim organizacijama nije ostalo traga u smislu ideje, opredjeljenja, energije. Ponavljam, potrebni su nam lideri, a ne usahli oportunisti. Hoće li se pojaviti neko novi? Nadam se. Hoće li EU ubrzati integraciju Srbije? Neophodno je da EU preuzme ulogu SAD i u smislu javne i u smislu tajne politike, kada je već očito da je, više od Srbije, Brisel raspoložen da se Srbija integriše. Naročito ohrabruje držanje Hrvatske. Srbija nema bolje partnerke za budućnost od Hrvatske, a potrbna joj je – i u EU i u susjedskom smislu – nova uzajamnost.
Ako sve političke stranke osniva režim, na čemu temeljite nadu u novu snagu na političkoj sceni Srbije? Kako ćete znati da i tog ”novog” nije osnovala duboka država? Drugo, evropske Srbije, kažete, nema bez harizmatičnog lidera. Ako takvog nema u Evropi, kako će ga biti u našim nesrećnim državicama na Zapadnom Balkanu?
SAMARDŽIĆ: DOS je 2000. godine Miloševića pobijedio zahvaljujući podršci Zapada, iako se biračkom tijelu morala nuditi nova kremaljka kreatura. Jer, takvo biračko tijelo. EU je nastala iz zajedničkog tržišta, a njeno ustavno uređenje ometa liderstvo – državno i individualno – u domenima diplomatije i bezbijednosti. EU je uspješno izvela proširenje 2004., 2006., 2013. godine i nije bilo potrebe za liderstvom do prvih ozbiljnih kriza: Ukrajina 2014., migrantska i sirijska kriza 2015., Bregzit i Donald Tramp 2016. Angela Merkel i Federika Mogerini bile su istaknute ličnosti, ali u sprovedbi kremaljskih interesa.
Srbija se nalazi pred sličnim izborom kao 5. oktobra: da li smo, dakle, za jedne njihove ili za druge njihove, kako da prevarimo biračko tijelo i Srbiju vratimo u kolosjek integracije u EU i integracije sa susjedima. Vlast mijenja ljude, nadam se da će se i EU angažirati, ili neke njene članice. I oni koji preuzmu vlast moraće da se mijenjaju. EU je naš vitalan ekonomski partner i činilac, a Srbija i BiH su, srećom, u NATO okruženju.
Kada smo 5. oktobra 2000. birali između dvojice KGB kandidata, izabrali smo onoga manje spremnog i sposobnog da protiv nas izvede ruske tenkove. Koštunica je u tom trenutku bio prevaren, baš kao što su, izborom Vlade Zorana Đinđića, bili prevareni i njegovi glasači: svi koji su privremeno odustali od Miloševića i Šešelja. Đinđića nije htjela ogromna većina. Prihvatalo ga je do desetine i zato je tako i ubijen.
Zašto je ubijen?
SAMARDŽIĆ: Tražio je brze reforme, bio artikulisan, kulturan evropskoi lider. Bilo je teško prihvatiti Đinđićevu etiku odgovornosti, koja je društvo pozivala na razmatranje grešaka i zločina iz neposredne prošlosti; razmatranja neposredne ekonomske budućnosti, izlaska iz komunizma i izlaska na tržište; naročito, odnosa s jugoslovenskim susedima. Pored toga, imao je tri krupna problema: Haški tribunal, odnosi sa Crnom Gorom, budući status Kosova. I Zoran Đinđić je teško izlazio na kraj s takvim izazovima, vjerojatno i sa samim sobom. Tek kad je Čedomir Jovanović 2005. osnovao LDP, bili smo jasni: ili trenutno bolna amputacija svake maligne izrasline iz bliže ili dalje prošlosti ili lagano umiranje.
Studentski protest je, kažete, nastavak Miloševićeve politike sa Gazimestana. Gdje su je studenti naučili? Gdje su to čuli?
SAMARDŽIĆ: Sami lideri, a ne znamo ko su, dali su odgovor na Vaše pitanje: rođeni smo poslije 11. jula 1995. godine, poslije Srebrenice, a prije 5. avgusta 1995. godine, prije „Oluje“. Ne pamtimo Srebrenicu, ali pamtimo „Oluju“. Oni su djeca svojih roditelja, studenti svojih profesora. Na tzv. mlade prenio se malignitet te besudne, uzaludne orijentalne čaršije, kojom, umjesto poretka jednakosti, sloboda, kulture, civilizacije, upravljaju njeni nepisani zakoni.
Kakvi zakoni?
SAMARDŽIĆ: Komunjarsko-svetosavski šerijat, koji se mora primijeniti strože od vladavine prava. Sjetite se sudbine Branka Ćopića: bio je superioran, pa su ga morali gurnuti, da nestane. Likvidirali su Ivana Stambolića, promašili Vuka Draškovića, strijeljali Zorana Đinđića. Miroslav Krleža je nas Jugoslovene prvi diskretno pozvao da odbacimo nasljeđe oba svjetska rata. U tim pokoljima nema ničega dobrog. Ipak, mi se stalno razračunavamo: ko je koga i kako to da naplatimo. Junaci dožive tragičnu sudbinu, ali je njen smisao transcedentan, u racionalnoj budućnosti, a ne u povratku na precedente njihove žrtve.
Razumijem razočaranje u EU, ali kako je uspjela da se integriše Bugarska, kako se integrisala Hrvatska, svega 18 godina pošto je bila raskomadana?! Vučićevo nasilje, samo po sebi, trebalo bi da je putokaz u evropsku civilizaciju. Dok mlati, hapsi, ponižava studente, opozicionare, aktiviste, hoće li time zastrašiti ljude? Čovjek u strahu je sposoban za svašta. Ne postoje neustrašivi, postoji samo upravljanje strahom. Strah je mehanizam nastao iz biološkog odabira, neustrašivi su izumrli lancu evolucije. Pobjeđuju oni koji svoj strah stavljaju u mehanizme svojih konkretnih namjera. Oni mogu pobijediti svaku tupavu silu, i na ulici i na izborima.
Mislite da će biti izbora? Predsjednik Vučić najavljuje Majdan u Srbiji na godišnjicu tragedije u Novom Sadu.
SAMARDŽIĆ: Neće biti Majdana 1. novembra, jer Srbija, za razliku od Ukrajine, ne želi u EU. Na ulicama Srbije ne odvija se Majdan, nego još jedan proruski puzajući državni udar, sličan onome u Crnoj Gori, gdje su srbijanska i vlast i opozicija saučestvovali u likvidaciji prve i poslednje crnogorske evropske vlasti.
Sa druge strane, Vučić se očito priprema za izbore, koji će, izgleda, biti održani na proljeće, dok se ne ugasi privremenost Vučićevih autarhičnih ekonomskih i socijalnih podsticaja. Trenutno djeluje da će Vučić i SNS dobiti malo manje od apsolutne većine, te da će morati u koaliciju ili sa dijelom aktuelne parlamentarne opozicije ili sa dijelom studentske liste. Da li će Vučić u vladu uvesti ruske agente iz opozicionih stranaka i sa studentske liste ili one umjerenije, ta će odluka definisati naredne političke procese.
Koga očekujete na studentskoj listi?
SAMARDŽIĆ: Slutim da će većina na studentskoj listi biti inspiratori likvidacije premijera Đinđića i njihovi politički naslednici. Njihov jedini smisao bio bi odustajanje od EU. Većina poslanika i u novoj Skupštini Srbije biće agenti ruskog uticaja, ali će se opšte prilike, i u Srbiji i u okruženju, vremenom mijenjati.
Kako?
SAMARDŽIĆ: Vjerujem, na sreću, suprotno od te inherentne logike izbornog procesa.
Ako Srbija neće u EU, a BiH i Crna Gora bi htjele, s obzirom na to da Beograd na te dvije države ima ogroman uticaj – na Kosovu ga je sve manje – postaje li region na neki način talac Srbije?
SAMARDŽIĆ: Nadam se da ne postaje. Srbija je pojedinačno najjača ekonomija Zapadnog Balkana, veća od svih ekonomija zajedno. Ima svoj naučni i tehnološki potencijal, ali uporno sprovodi pogrešnu politike. Motor nekako radi, ali menjač samo u rikverc.
Integracija Zapadnog Balkana biće politički uspjeh za EU lidere, za regionalnu ekonomiju, u malom dijelu i za evropsku ekonomiju. Biće to snažan bezbjednosni iskorak u veoma turbulentnom vremenu, kada je EU suočena i s ruskom agresijom koja traje i s migrantskom krizom koja traje. Od ogromne je važnosti da se većinske muslimanske zemlje, BiH, Kosovo i Albanija, integrišu u društvo pretežno hrišćanske kulture i političke tradicije. Kosovo je više evropske opredijeljeno i od Srbije i od Crne Gore. Zamislite da Crna Gora uđe u EU! Sva će Srbija ustati, govoriti da je crnogorskog porijekla i tražiti crnogorske pasoše. Tako je bilo i sa Hrvatskom.
A Bosna i Hercegovina?
SAMARDŽIĆ: BiH mora postati politička cjelina, u svojim ili u EU granicama, ili će nestati. U BiH postoji novi potencijal, nova energija otvorena Dodikom krizom. Ne podcjenjujem njegov uticaj i sposobnost njegovih mentora.
Kojih?
SAMARDŽIĆ: Vučić nije odustao od Dodika, možda ga je samo smjestio na rezervni položaj. Istovremeno, Vučić se neće ponovo distancirati od Šešelja kao 2012. godine i čini mi se da mu nema povratka: definitivno je oslabio, i to upravo zahvaljujući povratku Šešelju, što je dobra vijest.
Dio opozicije u entitetu RS nastupa jasno i odlučno i potrebno im je evropsko partnerstvo. Kako će se preurediti BiH? Dejton je BiH učinio pretjerano složenom, neefikasnom i skupom državom, a svako konstitutivno riješenje bilo bi najbolje prepustiti procesu demokratske rekonstrukcije i integracije u EU. Neka teška pitanja unutrašnjih podjela obesmisliće sam proces.
Od susjeda, Hrvatska ima jak interes da se Bosna i Hercegovina integriše u EU. Hrvatsku opterećuje njeno nacionalno pitanje u BiH, ali je ekonomski dominantna, otvoreno je pitanje Šengena, koje su, umjesto političkih lidera, učinile bosanskohercegovačke kamiondžije. Bez obzira na politički karakter i vlasti i opozicije, ni Srbija neće ostati izolovana ako se, nakon pada Dodika, BiH uključi u EU proces. Slično smo imali i prije 25 godina i zamalo uspjeli. Samo da Đinđić nije ubijen. Rezervnog nismo imali, ali to nema niko.
Razgovarala: Tamara Nikčević